Samadhi 1 – Maya, iluzija o sebi
“Samadhi” je drevna riječ iz sanskrta za koju ne postoji suvremeni ekvivalent (prijevod).
Postoji određeni, temeljni izazov pri izradi filma o Samadhi-ju.
Samadhi pokazuje i ukazuje na nešto što ne može biti shvaćeno na razini uma.
Ovaj film je ustvari vanjska manifestacija mog vlastitog unutarnjeg putovanja.
Nije mi namjera da Vas učim o Samadhi-ju, ili da Vaš um opskrbim informacijama, nego inspirirati Vas da direktno otkrijete svoju istinsku prirodu.
Samadhi je bitniji sada nego ikada prije.
Nalazimo se u trenutku povijesti kada, ne samo da smo zaboravili Samadhi, nego smo zaboravili i ono što smo zaboravili.
Taj zaborav je – Maya – iluzija o sebi (sopstvu).
Samadhi 1. MAYA – ILUZIJA O SEBI
Kao ljudska bića, većina nas živi potpuno utopljena u svakodnevni život malo razmišljajući o tome tko smo, zašto smo ovdje i gdje idemo? Većina nas nikada nije uvidjela ili iskusila “pravog”, istinskog sebe – dušu odnosno ono što je Buddha zvao “ne-sopstvo” (anatta) – ono što je izvan imena i oblika, izvan razmišljanja.
Kao rezultat toga vjerujemo da smo ova ograničena tijela i zbog toga, živimo u strahu – svjesnom ili nesvjesnom – da će ova ograničena samo-struktura (tijelo), sa kojom se poistovjećujemo – umrijeti.
U današnjem svijetu velika većina ljudi koji, na neki način, sudjeluju u religioznim ili duhovnim praksama kao što su yoga, molitva, meditacija, mantranje – ili bilo kojoj drugoj vrsti rituala, uglavnom prakticiraju tehnike koje su uvjetovane.
Što znači da su samo dio konstrukcije našeg ega.
Traženje i aktivnosti nisu problem – Misliti da ste našli odgovor u nekoj izvanjskoj formi – to je problem.
Duhovnost u svojoj najuobičajenijoj formi nije ništa drugačija od patološkog razmišljanja koje se događa posvuda.
To je samo još jedna iritacija uma.
Više ljudskog “činjenja” – umjesto ljudskog “bivanja”.
Konstrukcija ega želi više novca, više moći, više ljubavi – više svega.
Oni koji se nalaze na tzv.”
duhovnom putu” čeznu da budu još duhovniji, još probuđeniji, još ravnodušniji, mirniji, prosvjetljeniji.
Opasnost za vas – u gledanju ovog filma – je da će Vaš um poželjeti stanje svijesti koje nazivamo “Samadhi”.
Još opasnije za Vas je da Vaš um slučajno pomisli kako je već “postigao” ili “zatražio” Samadhi.
Kad god postoji želja da se nešto postigne ili dostigne – možete biti sigurni da je to konstrukcija ega na djelu.
Samadhi nema veze sa postignućem ili nadograđivanjem sebe.
Uvidjeti, iskusiti Samadhi znači naučiti umrijeti prije smrti.
Život i smrt su kao yin i yang – nerazdvojivi, neprekinuti kontinuum.
Beskrajno se raspliću, bez početka i kraja.
Kada odgurnemo smrt također odgurujemo i život.
Kada iskusite istinu direktno o tome tko ste, ne postoji više strah od života ili smrti.
Naše društvo i kultura nam govore tko smo, a u isto vrijeme smo robovi dubokih nesvjesnih žudnji i averzija koji upravljaju našim izborima.
Konstrukcija ega nije ništa više od potrebe za ponavljanjem.
To je jednostavno put kojim je energija jednom pošla i težnja energije da ponovo krene tim istim putem, bez obzira na to je li pozitivan ili negativan po organizam.
Postoje beskrajni nivoi sjećanja ili uma – to su spirale unutar spirala.
Kada se vaša svijest poistovjeti i identificira sa umom ili konstrukcijom ega, vezuje Vas za društveno uslovljavanje koje možemo nazvati – matrica (MATRIX).
Postoje aspekti ega kojih možemo biti svjesni, ali upravo nesvjesne, iskonske veze u nama i primarni egzistencijalni strahovi su ti koji ustvari upravljaju ljudskim mehanizmom.
Beskrajni obrasci grabljenja ka užicima i izbjegavanja boli su ugrađeni u patološka ponašanja.
naš posao.
naše veze.
naša uvjerenja, u same naše misli i u cijeli naš način življenja.
Kao stoka, većina ljudi živi i umire u pasivnom pokoravanju hraneći matricu svojim životima.
Živimo živote zaključane u vrlo uske obrasce.
Živote često ispunjene velikom patnjom i nikada nam nije palo na pamet da možemo zapravo postati slobodni.
Moguće je otpustiti život koji smo naslijedili iz prošlosti i živjeti onaj koji čeka da iziđe iz unutarnjeg svijeta.
Svi smo rođeni na ovom svijetu sa biološki uvjetovanim strukturama, ali bez samo-svijesti.
Često, kad pogledate u dječje oči, ne vidite tragove sopstva – samo blistavu prazninu.
Osoba u koju ono izraste je ustvari maska navučena preko svijesti.
Shakespeare je rekao “Cijeli svijet je pozornica, a sve žene i muškarci – obični glumci” Kod probuđenih osoba svijest sja kroz osobnost, kroz masku.
Kada ste probuđeni, ne poistovjećujete se sa svojim likom.
Ne vjerujete da ste maska koju nosite.
Ali se ne odričete ni uloge koju igrate.
Kada se identificiramo sa našim likom, našom “osobnošću” To je “Maya” – iluzija o sebi (sopstvu).
Samadhi je buđenje iz sna o vašem liku u igri života.
2400 godina nakon što je Platon napisao “Republiku”, čovječanstvo još uvijek traži izlaz iz Platonove špilje.
Ustvari smo prikovani iluzijom više nego ikad prije.
Platon je koristio Sokratov opis grupe ljudi koji su cijelog života živjeli okovani u špilji gledajući u prazan zid.
Sve što su mogli vidjeti su sjenke koje su se projicirale na zidu od osoba/stvari koje su prolazile ispred vatre koja se nalazila iza njih.
Ovaj igrokaz je postao cijeli njihov svijet.
Prema Sokratu, sjene su bile nešto najbliže realnosti što su zatvorenici mogli vidjeti.
I nakon što im je rečeno za izvanjski svijet – nastavili su vjerovati da su sjenke sve što postoji.
Iako su sumnjali da postoji nešto više nisu bili voljni napustiti ono što im je dobro poznato.
Današnje čovječanstvo je poput okovanih ljudi koji su samo vidjeli sjene na zidu špilje.
Sjene su slične našim mislima.
Svijet razmišljanja je jedini svijet koji poznajemo.
Ali postoji drugi svijet koji nadilazi razmišljanje.
Nadilazi dualistički um.
Jeste li voljni napustiti sigurnost vlastite špilje, napustiti sve što znate da biste pronašli istinu o tome tko ste Vi? Da biste iskusili Samadhi potrebno je odvratiti pažnju od sjenki, od misli i usmjeriti je ka svijetlu.
Kada je osoba naviknuta samo na mrak – onda ona mora biti postupno privikavana na svijetlo.
Kao i prilagođavanje na bilo koji novi obrazac potrebno je vrijeme i trud, i volja da se istraži novo, ali isto tako i ukloni staro.
Um možemo vizualizirati kao zamku za svijest, labirint ili zatvor.
Nije da ste Vi u zatvoru, Vi (JE)STE zatvor.
Zatvor je iluzija.
Ako ste poistovjećeni sa iluzijom o sebi onda ste – u snu, uspavani.
Kada postanete svjesni zatvora, i borbom pokušate riješiti se iluzije, onda postupate sa iluzijom kao da je stvarna i vi i dalje ostajete u snu, uspavani, samo što san sad postaje noćna mora.
Zauvijek ćete bježati i trčati od sjena.
Samadhi je buđenje iz sna o vlastitoj odvojenosti odnosno od konstrukcije ega.
Samadhi je buđenje iz identifikacije sa zatvorom koji zovete – “JA”.
Zapravo nikada ne možete biti slobodni, jer gdje god da odete zatvor je s vama.
Buđenje nije u tome da se riješite uma ili matrice svijeta oko sebe – upravo suprotno – kada niste poistovjećeni s njima onda možete potpunije doživjeti igru života, uživajući u predstavi takva kakva je, bez žudnje i straha.
U drevnim učenjima ovo je poznato kao “božanska igra Lila”: igranje u dualnosti.
Ljudska svijest je neprekidna ravan (kontinuum).
U jednoj krajnosti ljudi su identificirani sa materijalnim “ja”.
U drugoj krajnosti je Samadhi – prekid i nestanak sopstva.
Svaki korak koji napravimo kroz kontinuum prema Samadhi-ju donosi manje patnje.
Manje patnje ne podrazumijeva život bez bola.
Samadhi je iznad dualnosti bola i ugode.
Ono što podrazumijeva jest – da sa manje uma postoji manje samo stvorenog otpora prema svemu što se odvija i događa – i taj naš otpor je ono, što stvara patnju.
Spoznati, iskusiti Samadhi samo jedanput već omogućava uvid u ono što je na drugoj strani kontinuuma.
Vidjeti da postoji i nešto drugo osim opipljivog svijeta i vlastitih interesa.
Kada vlastita struktura prestane postojati u Samadhi-ju, nema egoističnih i sebičnih misli, nema sebe, nema dualnosti, ali još uvijek je tu “Ja jesam”, “anatta” ili ne-sopstvo.
U toj praznini se rađa “prajna” odnosno mudrost – razumijevanje da je imanentni, vječni “ja” daleko iznad igre dualnosti, iznad cijelog kontinuuma.
Vječno sopstvo (vječni “ja”) je bezvremenski, nepromjenljiv – uvijek sada.
Prosvjetljenje je utvari sjedinjavanje iskonskog vrtloga stalno mijenjajućeg vanjskog svijeta odnosno “lotusa” u kojem se vrijeme “odmotava”, sa Vašim vanvremenskim bićem.
Vaše unutarnje veze se šire i rastu poput cvijeta koji se otvara – kako se odvajate od identifikacije sa onim što niste – i postaju živi most između svijeta vremena i vanvremenskog.
Samo iskustvo imanentnog, vječnog “ja” je samo početak puta.
Većina ljudi će morati da iskusi i izgubi Samadhi nebrojeno puta u meditaciji prije nego budu u mogućnosti uključiti ga u druge aspekte svog života.
Nije neobično da imate duboke uvide u prirodu svog bića tokom meditacije ili samo-propitivanja, a da opet sebe zateknete kako ste se vratili u stare obrasce zaboravljajući pravu istinu o tome tko ste.
Shvatiti i iskusiti tu mirnoću i prazninu u svakom aspektu života, svakom aspektu nečijeg sopstva, znači postati ta praznina koja pleše sa cijelim stvaranjem.
Mirnoća nije nešto različito od pokreta.
Nije ni nešto suprotno od pokreta.
U Samadhi-ju mirnoća se prepoznaje kao identična pokretu, oblik (forma) je identičan praznini.
Za um je ovo besmisleno, jer um je početak postojanja u dualnosti.
Rene Descartes, otac zapadnjačke filozofije, je čuven po izreci “Mislim, dakle postojim.”
Nijedna druga izreka bolje ne opisuje pad civilizacije i potpuni obujam poistovjećivanja sa sjenama na zidu špilje.
Descartes-ova greška, kao i kod skoro svih ljudi, je izjednačavanje izvornog postojanja – sa razmišljanjem.
Na početku njegovog najčuvenijeg traktata Descartes je napisao da se u skoro sve može posumnjati: može se sumnjati u svoja čula, čak i u svoje misli.
Slično u Kalama Sutri Buddha je rekao da bismo dokučili istinu, moramo sumnjati u sve tradicije, pravila, učenja i sav sadržaj uma i osjetila.
Obojica su počeli velikim skepticizmom, ali je razlika u tome što je Descartes prestao sa preispitivanjem na nivou razmišljanja, dok je Buddha otišao dublje – on je prodro kroz najdublje nivoe uma.
Da se Descartes uspio izdići iznad svog mislećeg uma možda bi spoznao svoju pravu prirodu i zapadnjačka svijest bi danas bila potpuno drugačija.
Umjesto toga Descartes je opisao mogućnost postojanja zlog demona koji bi nas mogao zadržavati iza zavjese iluzije.
Descartes nije prepoznao ono što taj zli demon uistinu jest.
Kao u filmu “The Matrix”, svi bismo mogli biti prikačeni na neki složeni program koji naša osjetila hrani iluzornim svijetom snova.
U filmu ljudi imaju osjećaj da žive svoj život u dok su u zapravo u stvarnosti, na drugom nivou “uzgajani” kao obične baterije koje pokreću strojeve svojom životnom energijom koji tu energiju koriste za ostvarivanje svog plana.
Ljudi su uvijek skloni okriviti nešto drugo za stanje u svijetu ili za svoje vlastito nezadovoljstvo.
Bilo da je to osoba, određena grupa ljudi ili država, religija ili nekakvi “Iluminati” kao Descartes-ov zli demon, ili strojevi iz filma Matrix koji “zavaravaju” ljudska osjetila hraneći ih informacijama o svijetu koji ne postoji.
Ironično, demon kojeg je Descartes predvidio je ista ona stvar kojom je definirao – sebe.
Kada iskusite Samadhi postaje jasno da postoji kontrolor, stroj i zli demon koji isisava Vaš život iz Vas – iz dana u dan.
OTVORITE OČI: Taj stroj, to ste – VI! Vaša vlastita struktura je izgrađena od puno malih, uvjetovanih “pod-programa” ili “malih šefova”.
Jedan “mali šef” žudi za hranom, drugi za novcem, treći za statusom, pozicijom, moći, seksom, intimnošću.
Jedan “mali šef” opet želi svjesnost ili pažnju drugih.
Želje su doslovno beskonačne i nikada ne mogu biti zadovoljene.
Trošimo strašno puno vremena i energije uređujući naše zatvore, podilazeći pritiscima da unaprijedimo naše maske i nahranimo te “male šefove” čineći ih tako još moćnijima.
Kao ovisnici od droge – što više pokušavamo zadovoljiti “male šefove”, na kraju još više žudimo.
Put prema slobodi nije u unapređivanju sebe, ili u nekakvom zadovoljavanju vlastitog plana i svrhe nego u sveukupnom otpuštanju tog vlastitog plana i svrhe.
Neki ljudi su u strahu da će buđenje njihove prave prirode značiti gubljenje njihove individualnosti i uživanja u životu.
Ustvari, potpuno suprotno je istina, unikatna jedinstvenost duše jedino može biti izražena kada se izdignete iznad uvjetovanog “ja”.
Zato što ostajemo uspavani u matrici većina nas nikada ne uspije pronaći šta je to što ustvari duša želi izraziti.
Put prema Samadhi-ju uključuje meditaciju, koja istovremeno znači promatranje uvjetovanog “ja”; koji se mijenja, i shvaćanje i iskustvo Vaše prave prirode; koja se ne mijenja.
Kada dođete do vaše točke mira, izvora Vašeg vlastitog bića, onda samo čekate dalje upute bez ikakvog inzistiranja na koji način bi vanjski svijet trebao promijeniti.
Ne budi moja volja – nego Viša volja.
Ako um samo pokušava promijeniti vanjski svijet kako bi se utješio nekom idejom o tome kakav bi to put trebao biti, to je kao da pokušavate promijeniti vlastitu sliku u zrcalu tako da pokušavate manipulirati odrazom.
Mijenjanjem odraza u zrcalu očigledno ne možete natjerati sliku u ogledalu da se nasmije, nego shvaćanjem i uviđanjem da ste Vi ono što je autentični izvor tog odraza.
Jednom kada iskusite autentičnog sebe to ne znači da bilo što u vanjskom svetu neophodno treba da se promijeni.
Ono što se mijenja je svjesna, inteligentna, unutrašnja energija ili “prana” koja je oslobođena uvjetovanih obrazaca i koja sad postaje dostupna da bude upravljana od strane duše.
Jedino možete postati svjesni svrhe duše kada ste sposobni vidjeti uvjetovanog “ja” i njegovu beskrajnu potragu, i pustiti ga kraju.
U grčkoj mitologiji napisano je da su bogovi osudili Sizifa na ponavljanje besmislenog zadatka cijelu vječnost.
Njegov zadatak je bio da beskonačno gura obli kamen uz planinu, samo da bi mu se opet otkotrljao dole.
Francuski egzistencijalist i nobelovac, Albert Camus, opisao je Sizifovu situaciju kao metaforu za čovječanstvo.
Postavio je pitanje: “Kako možemo naći smisao u ovom apsurdnom postojanju?” Kao ljudi rintamo unedogled, gradeći za budućnost koja nikad ne stigne, a onda – umremo.
Da smo stvarno shvatili i uvidjeli ovu istinu tada bismo ili – poludjeli u slučaju da smo identificirani sa našim egoističnim osobnostima – ili bi se potrudili i postali slobodni.
Nikada ne možemo uspjeti u vanjskoj borbi zato što je ona samo odraz našeg unutarnjeg svijeta.
Kozmička šala, apsurdnost situacije postaje jasna kada nastupi cjelovit i potpuni pad egoističnog “ja” koji se budi uviđajući svoje uzaludne težnje.
U zenu postoji izreka: “Prije prosvjetljenja cijepaj drva, nosi vodu.”
Poslije prosvjetljenja cijepaj drva, nosi vodu”.
Prije prosvjetljenja morate kotrljati loptu uzbrdo, poslije prosvjetljenja također morate kotrljati loptu uzbrdo.
Pitat ćete – pa što se promijenilo? Odgovor je – unutarnji otpor prema onome što postoji.
Ostavljate borbu, ili bolje rečeno, onaj koji se bori je uvidio i shvatio njenu prividnost.
Individualna volja odnosno individualni um i Božanska volja, odnosno viši um – su poravnani.
Na kraju, Samadhi je potpuno otpuštanje sveg unutarnjeg otpora prema svim promjenjivim pojavama, – bez izuzetaka.
Onaj koji je sposoban da spozna unutarnji mir – bez obzira na okolnosti koje ga okružuju, je spoznao i iskusio istinski Samadhi.
Otpuštate otpor ne zbog odobravanja ili opraštanja ovog ili onog, nego samo zato da Vaša unutarnja sloboda ne bi bila ovisna od vanjskoj.
Važno je primijetiti da kada prihvatimo stvarnost takvu kakva jest, to ne znači neminovno da prestajemo sa poduzimanjem akcije u svijetu, ili da postajemo meditativni mirotvorci i pacifisti.
Ustvari upravo suprotno može biti istina; kada smo slobodni djelovati bez utjecaja podsvjesnih motiva onda je moguće da djelujemo u skladu sa Tao-om, sa punom silom naše unutarnje energije.
Mnogi će se usprotiviti argumentom da ako želimo mijenjati svijet i donijeti mir, moramo se boriti jače protiv naših neprijatelja.
Boriti se za mir je isto kao i vikati za tišinu – samo stvarate još više onog što ne želite.
Danas je prisutan rat protiv svega: rat protiv terora, rat protiv bolesti, rat protiv gladi.
Svaki rat je ustvari rat protiv nas samih.
Borba je dio kolektivne zablude.
Kažemo da želimo mir, ali nastavljamo birati lidere koji se stalno upliću u rat.
Lažemo sebe govoreći da smo za ljudska prava, ali nastavljamo da kupujemo proizvode proizvedene u izrabljivačkim tvornicama.
Kažemo da želimo čisti zrak, ali nastavljamo zagađivati okoliš.
Želimo da nas znanost izliječi od raka, ali ne želimo promijeniti autodestruktivne navike i ponašanja koja nas čine ranjivima i pogodnijima za oboljenja i bolesti.
Obmanjujemo se da promoviramo bolji život.
Ne želimo vidjeti istinu – svoju skrivenu podsvijest koja odobrava patnju i smrt.
Uvjerenje da možemo pobijediti u ratu protiv raka, gladi, terora ili bilo kog neprijatelja koji je stvoren našim vlastitim razmišljanjem i ponašanjem ustvari nam omogućava da se nastavimo obmanjivati kako ne bismo morali promijeniti način funkcioniranja na ovom planetu.
Unutarnji svijet je mjesto gdje se revolucija mora najprije odigrati.
Samo onda, kada možemo direktno osjetiti vrtlog (spiralu) života unutar nas samih, izvanjski svijet će se “poravnati sa Tao-om”.
Do tada, sve što napravimo samo doprinosi kaosu koji je stvoren od strane uma.
Rat i mir uzdižu se zajedno u beskrajnom plesu; oni su jedna neprekidna ravan.
Jedna polovica ne može postojati bez druge.
Kao što svijetlo ne može postojati bez tame, ni “gore” ne može postojati bez “dolje”.
Izgleda da svijet želi svijetlo bez mraka, puninu bez praznine, sreću bez tuge.
Što je um više upleten, to svijet postaje više podijeljen.
Svako rješenje, koje dolazi od egoističnog uma, je vođeno idejom “da postoji problem”, pa rješenje postaje još veći problem od onog koji se pokušava riješiti.
Ono čemu se odupireš – ustrajava.
Ljudska genijalnost stvara nove antibiotike samo da bi otkrila da priroda postaje još lukavija i bakterije postaju još otpornije.
Usprkos našim najvećim naporima u stalnoj borbi, rasprostranjenost raka je ustvari u velikom porastu.
Broj gladnih u svijetu konstantno raste, broj terorističkih napada širom svijeta je u usponu.
Što krivo u našem pristupu? Kao Čarobnjakov šegrt iz Goethe-ove pjesme, prihvatili smo se ogromne moći, ali bez mudrosti da upravljamo njom.
Problem je što ne razumijemo alat koji koristimo.
Ne razumijemo ljudski um i njegovu pravu ulogu i svrhu.
Kriza je nastala iz ograničenog uvjetovanog načina na koji razmišljamo, osjećamo i doživljavamo život.
Naš racionalizam nas je lišio sposobnosti da prepoznamo i iskusimo mudrost mnogih drevnih kultura.
Naše egoistično razmišljanje nas je lišilo sposobnosti da osjetimo dubinu i duboku svetost života, otajstvo života, i da shvatimo potpuno drugačije nivoe svijesti, koji su danas gotovo izgubljeni za ljudski rod.
U drevnoj egipatskoj tradiciji “Neteri” su bili arhetipski oblici čije bi karakteristike mogle biti utjelovljene samo od strane onih koji bi očistili svoja fizička i duhovna tijela tako da mogu primiti viša stanja svijesti. “
Izvorni Neter” ili “božanski princip ove mudrosti” je bio poznat kao Toth odnosno Tehuti.
često opisivan kao pisar sa glavom ptice ili Ibisa, predstavljao je porijeklo sveg znanja i mudrosti.
Toth može biti opisan kao kozmički princip razmišljanja, odnosno misli.
Toth nam je dao jezik, koncepte, pisanje, matematiku, i sve umjetnosti i manifestacije uma.
Samo onima koji su prošli posebnu obuku, je bilo dozvoljen pristup Toth-ovom svetom znanju.
Knjiga Toth-a nije fizička knjiga, već mudrost etera odnosno prostorno-vremenskog kontinuuma.
Legenda kaže da je Toth-ovo znanje bilo duboko sakriveno na tajnom mjestu unutar svakog ljudskog bića, i da ga je čuvala “zlatna zmija”.
Arhetipski ili iskonski mit o zmiji ili zmaju koji čuva riznicu ili blago prožima mnoge kulture i religije i nazivan je imenima poput kundalini shakti, chi, Duh Sveti i unutrašnja energija.”
Zlatna zmija” je konstrukt ega koji je povezan u unutarnju energiju i dok se ne savlada i zagospodari s njim, duša neće biti u stanju utopiti se u istinsku mudrost.
Rečeno je da knjiga Toth-a nije donosila ništa osim patnje svakom pojedincu i osobi koja ju je pročitala, čak iako bi pronašli tajne bogova i sve što je skriveno među zvijezdama.
Ono što je potrebno razumjeti jest, da je knjiga donosila patnju svakome tko bi ju pročitao svakom egu koji bi ju pokušao kontrolirati.
U egipatskoj tradiciji probuđenu svijest je predstavljao Oziris.
Bez ove probuđene svijesti, svako znanje ili razumijevanje stečeno od strane ograničenog “ja” bi bilo opasno, nepovezano sa višom mudrošću.
“Horusovo” (Sunčevo) oko najprije mora biti otvoreno.
Ezoterično značenje koje pronalazimo u priči o Toth-u je slično puno poznatijoj priči o “padu u rajskom vrtu”.
Knjiga Toth-a ustvari je identična “stablu spoznaje dobra i zla” sa čijim voćem su Adam i Eva bili kušani da ga pojedu.
Čovječanstvo je, naravno, već pojelo zabranjeno voće, već je otvorilo knjigu Toth-a.
i budući da nije bilo spremno za ono što se nalazi unutra – je protjerano iz rajskog vrta.
Zmija je metafora za praiskonski vrtlog, spiralu koja se pruža od mikro svemira do međuzvjezdanih prostranstava.
Danas ta zmija živi kao – Vi.
To je egoistični um izražen kao opipljivi materijalni svijet.
Nikad prije nismo imali pristup tolikom znanju.
Otišli smo duboko u materijalni svijet, čak smo pronašli tzv.
Božju česticu, ali nikada nismo bili ograničeniji i u većem neznanju o tome tko smo, kako živimo, i ne razumijemo mehanizam kojim stvaramo patnju.
Naše razmišljanje je stvorilo svijet kakav je danas.
Obilježavanjem nečeg kao “dobro” ili “loše”, ili preferiranjem ili naginjanjem k nečemu u našem umu dovodimo u postojanje naše egoistične strukture odnosno vlastite interese.
Rješenje nije u borbi za mir ili pokoravanju prirode već u jednostavnom prepoznavanju istine: da samo postojanje strukture ega stvara dualnost, rascjep između sebe i drugog, mog i tvog, čovjeka i prirode, unutarnjeg i vanjskog.
Ego jest nasilje; on zahtjeva barijeru, granicu od drugih kako bi postojao.
Bez ega – nema rata protiv ničega.
Nema oholosti, prepredene prirode za pretjeranim stvaranjem profita.
Ove izvanjske krize u našem svijetu odražavaju ozbiljne unutarnje krize; ne znamo tko smo.
Potpuno smo poistovjećeni sa našim egoističnim identitetima, obuzeti strahovima i odsječeni od svoje istinske prirode.
Rase, religije, države, političke pripadnosti, bilo koja grupa kojoj pripadamo, sve to pojačava naš ego identitet.
Skoro svaka grupa koja postoji danas na planetu tvrdi da je njena perspektiva istinita i točna, kao što i mi radimo na individualnom nivou.
Tvrdeći da je istina isključivo njezina, grupa podržava svoje postojanje na isti način na koji ego odnosno samo-struktura određuje sebe u odnosu na druge.
Sada – više nego ikad – različite realnosti i suprotstavljeni sustavi vjerovanja koegzistiraju na Zemlji.
Moguće je da različiti ljudi iskuse potpuno različite misli i emotivne reakcije na iste izvanjske pojave.
Na isti način, samsara i nirvana odnosno raj i pakao, su dvije različite dimenzije koje zauzimaju potpuno isti svijet.
Događaj koji djeluje apokaliptičan jednoj osobi, može biti viđen kao blagoslov iz perspektive drugog.
Ono što postaje očigledno jest da tvoje izvanjske okolnosti ne moraju utjecati na tvoj unutarnji svijet niti na jedan određeni način.
Shvatiti, iskusiti Samadhi je postati samookretajući kotač, znači postati autonoman, svemir za sebe.
Vaše iskustvo života nije ovisno o promjenjivim pojavama.
Usporedba se može napraviti sa Metatronovom kockom.
Metatron se spominje u raznim drevnim kršćanskim, islamskim i židovskim tekstovima i izvorno se povezuje za egipatskiog Neter-a, Toth-a, kao i za grčkog Hermesa Trismegistusa.
Metatron je blisko povezan sa tetragramatonom.
Tetragramaton je osnovni geometrijski obrazac, šablon ili prvobitna manifestacija fizičke realnosti koja se naziva Božjom riječi ili Logos.
Na prikazu vidimo dvodimenzionalni prikaz figure, ali ako pogledate na izvjestan način, vidite trodimenzionalnu kocku.
Kada vidite kocku ništa se nije promijenilo na slici, ali je Vaš um dodao novu dimenziju Vašem viđenju.
Dimenzionalnost ili nečija perspektiva je jednostavno stvar navikavanja na novi način sagledavanja svijeta.
Kada uvidimo i iskusimo Samadhi postajemo slobodni od perspektiva odnosno slobodni da stvorimo nove, zato što nema sopstva uloženog ili vezanog za određeno gledište.
Najveći umovi u povijesti čovječanstva su često ukazivali na nivoe misli koji su iznad ograničene “ja”-strukture.
Einstein je rekao “Pravo mjerilo ljudskog bića je najprije određeno mjerom i osjetom kroz koji je postigao oslobođenje od sopstva (sebe).”
Nije da je razmišljanje i postojanje sopstva loše, razmišljanje je predivan alat kada je um u službi srca.
U Vedanti je rečeno da je um dobar sluga, ali loš gospodar.
Ego neprestano filtrira stvarnost kroz riječi i oznake i konstanto osuđuje.
Preferirajući više jednu stvar od druge.
Kada su um i osjetila Vaš gospodar, stvorit će beskrajnu patnju, beskrajnu žudnju i averziju, zaključavajući vas u matricu razmišljanja.
Ako želite shvatiti i iskusiti Samadhi ne prosuđujte svoje misli kao dobre ili loše, nego pronađite tko ste Vi – koji prethodi mislima, koji prethodi osjetilima.
Kada uklonite sve etikete onda je moguće vidjeti stvari kakve zaista jesu.
Trenutak kada se djetetu kaže što je ptica, ako vjeruju u to što im je rečeno, onda ona više nikada ne vide pticu.
Vide samo svoje misli.
Većina ljudi misli da je slobodna, svjesna i probuđena.
Ako vjerujete da ste već probuđeni, zašto biste se upuštali uopće u taj težak posao postizanja nečega, što već vjerujete da posjedujete? Prije nego što uopće postane moguće probuditi se, neophodno je prihvatiti da ste usnuli, da živite u matrici.
Iskreno preispitajte svoj život bez laganja samog sebe.
Da li ste sposobni zaustaviti svoje robotske, ponavljajuće životne obrasce ako biste htjeli? Da li možete prestati stalno tražiti zadovoljstvo i izbjegavati bol, da li ste ovisni o određenoj hrani, aktivnostima, razonodama? Da li konstantno osuđujete, krivite, kritizirate sebe i druge? Da li Vaš um neprekidno traži stimulans, ili ste potpuno ispunjeni samo boravkom u tišini? Da li reagirate na to kakvo ljudi mišljenje imaju o vama? Da stalno tražite odobrenje, pozitivno ohrabrivanje? Da li na bilo koji način sabotirate situacije u svom životu? Većina ljudi će iskusiti svoje živote na isti način danas, kako će i sutra kako i za godinu dana ili deset godina od sad.
Kada započnete s promatranjem svoje “robotske” prirode postajete sve više budni.
Počinjete prepoznavati dubinu problema.
Potpuno ste i sasvim usnuli, izgubljeni u snu.
Kao stanovnici Platonove špilje mnogi koji budu čuli ovu istinu neće biti voljni ili sposobni da promjene svoje živote jer su jednostavno prikovani za svoje poznate obrasce.
Idemo daleko u opravdavanju naših obrazaca, zakopavamo glavu u pijesak umjesto da se suočimo sa istinom.
Svi mi želimo naše spasitelje, ali mi sami nismo voljni popeti se na križ.
ŠTO SI TI SPREMAN PLATITI DA BI BIO SLOBODAN? Shvatite da, ako promijenite svoj unutarnji svijet, morate biti spremni mijenjati i vanjski život.
Vaše stare strukture i vaši stari identiteti moraju postati mrtvo plodno tlo iz kojega će izniknuti novi rast.
Prvi korak prema buđenju je shvatiti da smo poistovjećeni sa matricom ljudskog uma, sa maskom.
Nešto unutar nas mora čuti ovu istinu i probuditi se iz drijemanja.
Postoji dio Vas, nešto bezvremensko u vama, koje je oduvijek znalo istinu.
Matrica uma nas ometa, zabavlja, drži nas u beskrajnom radu, potrošnji, grabljenju, u krugu žudnje i averzije sa konstantnom promjenom pojava, sprječavajući nas da naša svijest procvjeta, odvraćajući nas od našeg evolucijskog prava po rođenju koje je – Samadhi.
Patološko razmišljanje je ono što se danas smatra normalnim životom.
Vaša božanska narav je postala zarobljena, poistovjećena sa ograničavajućom “ja”-strukturom.
Velika mudrost – istina o tome tko ste, je duboko zakopana u Vašem biću.
J. Krishnamurti je rekao: “Mjerilo zdravlja pojedinca nije to na koji način se dobro prilagodio duboko bolesnom društvu”.
Poistovjećivanje sa egoističnim umom je bolest, a Samadhi je lijek.
Kroz povijest svi sveci, mudraci i probuđena bića su naučili mudrost samopredanja.
Kako je moguće uvidjeti istinskog sebe? Kada provirite kroz veo Maya-e i otpustite prividno-“ja”, što preostaje?