Transkript
Ovo je poziv na ono što je nazvano “veliki put”, “put bez puta”, “vatra bez plamena”, “vrata bez vrata”, gdje nikada nije kročila noga. Put drevnih, veliko djelo unutarnje alkemije. Preusmjeravanje pažnje ne prema nečemu što se vidi, nego prema ONOM što vidi. To je spuštanje u tišinu Bitja, gdje tražitelj, potraga i ono što se traži gube se u sveti plamen nepoznanosti.
Ovo je izravan put do samadhija. Nije nešto što se može shvatiti, nego odlazak svega onoga što se može shvatiti. To je buđenje iz sna o tome da smo netko drugi. Kraj pretvaranja da smo lik u priči koju nikada nismo napisali. Tko ostaje kad misao “Ja sam” topi se u oceanu onoga što nema imena?
U nekom trenutku našeg ljudskog putovanja nastaje želja da se upoznamo sa samim sobom. Nije riječ o drugom iskustvu, o užicima ili zabavi. To je poziv na buđenje i, nakon buđenja, na oslobođenje. Ova želja nadilazi kulturu, dob i vrijeme. To je ista iskra koja je zapalila srce Buddhe, Patanjalija, Nagarjuna i Isusa… koja je šaputala pustinjskim mistikom, koja je zapalila srca sufijskih ljubavnika.
Pod riječima, običajima i praksama svih religija koje slijede trajno putovanje, krije se bitna jedinstvenost. Jedna sadhana, univerzalni dharma kojim se čovječanstvo razvija. Jedino egoistično svjesnost i neznanje o našoj pravoj prirodi stvara odjeljenje. Pokret za buđenje može biti plod patnje ili plod mudrosti i uvida. U svakom slučaju, dolazi do napuštanja svega što je lažno, prolazno, uvjetovano i do izravnog otkrivanja TKO i ŠTO smo zapravo.
Staro sanskrtsko riječ “sadhana” odnosi se na sredstva za ostvarivanje; put, praksa. Istinska sadhana nije nešto što činite da biste došli do nekog drugog mjesta. Nije to popis zadataka, tehnika ili nešto što biste dodali svojoj duhovnoj identiteti. Sadhana u svojoj najčišćoj formi je procvat bića u obliku.
Ovo sveto cvjetanje nosi mnoge nazive: predaja, milost, buđenje, mokša, oslobođenje. No riječi nikada neće dotaknuti ono što je to. Istinska sadhana proizlazi iz tišine i vodi u tišinu. Prostor Postojanja.
Dok god vjerujete da ste oni koji obavljaju sadhanu, da morate prakticirati kako biste se probudili, zadržat ćete se u krugu stvaranja. Um zamišlja bolju verziju sebe koja će biti postignuta u budućnosti. No to je samo nastavak ega u suptilnijoj formi. Sadhanom nije rješavanje problema s vlastitim ja. To je otkrivanje da vlastiti ja ne postoji. Ostaje samo tišina.
Za osobu koja je umorna od popravljanja i poboljšavanja sebe, ova istina je oslobađajuća. Za ego to može biti osjećaj prijetnje. Ego želi preživjeti pod svaku cijenu. Čak će pokušati koristiti duhovnost kao način da poveća svoj osjećaj važnosti, da se osjeti superiornijim od drugih i da izbjegne nelagodu koja proizlazi iz suočavanja s unutarnjom mrakom i boli.
Duhovnost je postala proizvod, nova identiteta, još jedna maska koju ego smije nositi. Može koristiti jezik buđenja, ne-dualnosti, Zen ili Vedante, ali ispod toga još uvijek postoji hvatanje, još uvijek se izbjegava, još uvijek se odvajanje.
Put sadhane ne podrazumijeva nošenje duhovnih haljina ili praćenje egzotičnih rituala. Radi se o spaljivanju svega što nije stvarno. Sve što niste. Dok ne ostane samo istina.
A istina nije nešto što se može postići. To je ono što ste kad prestanete pretvarati se da ste nešto drugo.
Mogu započeti s preliminarnim tehnikama: disanjem, mantrom, meditacijom. Ali to su koraci prema cilju, početne pripreme, a ne sam cilj.
Istinska sadhana ne podrazumijeva dodavanje više u svoj život. Radi se o poništavanju i odbacivanju slojeva lažne osobnosti.
Sri Nisargadatta Maharaj je rekao: "Morate biti ozbiljni, ozbiljno i gorljivo u jednom željom da pronađete ono što je istina. Bez ovog ognja, samo ćete se igrati riječima."
Milijuni su gledali filmove Samadhi, ali za većinu to je samo... film. Zabava za um. Još jedan koncept za prikupljanje bodova. Malo je ljudi spremno poduzeti ono što je potrebno. Malo je ljudi spremno umrijeti prije nego što umru. Malo je ljudi spremno sjediti u vatri i ne pokušati izvući se.
Ovo su dva čvora koja ograničavaju osjećaj "ja" na uvjetovanu osobnost: tijelo žudi za udobnošću… um žudi za kontrolom.
Prava sadhana zahtijeva dvije stvari: spremnost da se prijeđe izvan komfora i spremnost da se ne zna. Oslobođenje se nalazi na drugoj strani oboje.
Početak je impulsa da se oslobodimo iluzije i shvatimo našu pravu prirodu. Ego, uvjetovani ja, čuje poziv na buđenje i odgovara: "Učinit ću to." “Meditirat ću, postat ću, vježbat ću.”
Ali egoistički um pogrešno shvaća taj impuls. Osjeća da mora nešto učiniti, ne shvaćajući da mora gori u vatri prisutnosti. Mora se odreći kontrole… odustati od slijedbe scenarija jer egoistični um je scenarij. Znanje koje je uvjetovano ili naučeno i koje uvijek pokušava postići nešto. Uvijek želi nešto drugo nego što jest.
Dati egou zadatak da se oslobodi je kao da činimo kriminalca šefom policije. Nespokojni karakter želi izaći iz zatvora i to čini njegovom misijom da se oslobodi. No zapravo je to zatvor.
Niste nikada bili u zatvoru. Sve je to slučaj pogrešne identifikacije.
Najveći trik ega nije njegovo bučanje, već njegovo izmišljanje. On zapali kuću, a zatim se skriva u odijelu vatrogasca. On vam krade slobodu, a onda se predstavlja kao spasitelj koji će je vratiti.
Zato traženje traje bez prestanka. Onaj koji tvrdi da će donijeti oslobođenje, zapravo to ne želi. Jer ako se pronađe sloboda, lažni učitelj nestaje.
I tako kriminalac čuva ključeve, vodi istragu, pretvara se da traži istinu, ali u isto vrijeme se samo štititi.
Jasno shvatiti ovo je početak istinske sadhane — prepoznati da je sam tražitelj laž i da Svemogući nikada nije bio vezan niti trebao biti spašen.
Maska poglavice pada, a zločinac se raspršuje. Preostaje samo svjesnost. Jednostavna, ipak, neotkrivena.
Saznajte TKO STE i ŠTO STE. Tko sam ja?
Ovaj film neće odgovoriti na to pitanje, ali će vas uputiti u taj tihi prostor gdje prestaju sva pitanja i odgovori. Uputit će vas u proces rješenja pitanja i oslobađanja potrebe za uvjetovanim odgovorima.
Svrha sadhane je izravno spoznati TKO i ŠTO ste.
Izravno znači ne putem uvjetovanog uma.
Sadhana je sve što vas dovodi do smirenosti uma. Sve što dovodi do prestanka misli o "ja" i prestanka patološkog razmišljanja.
U početku možemo imitirati tehnike, prakse i način života ostvarenih Bića. Baš kao što umjetnik prvo kopira majstore.
No, da biste postali pravi umjetnik Bića, morate postati prazna flauta, prazna od napora, koju puše vjetar Osobe.
Vaše kretnje ne proizlaze iz gledanja poučnih videozapisa o jogi, već se one pokreću energijom samog života.
Etika se ne nameće. Ona je nezaobilazna kada jasno vidite kako patnja proizlazi iz lažne identiteta.
Istinska sadhana nije imitacija. Nije posuđena. Ne dolazi iz memorije. To je energija i urođena inteligencija koja teče iz prisutnosti.
U svijetu modernog joge držanje tijela postaje performans, koreografija napora. Downward dog, cobra pose, ratnici pozdravljaju sunce.
Ali u drevnoj jogi mudraca, u Patanjalijevim jogasutrama, držanje tijela tek je bilo sporedna tema. Nije to bila umjetnost izvedbe pokreta, već portal u spokoj.
Patanjali jednostavno kaže: "Sthira-sukham asanam." “Postava je ona koja je stabilna i ugodna.” To je sve.
Ne treba vam savršeni lotos. Ne morate se složiti poput origami. Jedina zahtjevna stvar je da je tijelo dovoljno mirno da ne pokvari atmosferu.
Ako tijelo boli, pažnja će se uvijek vraćati k boli. Ali i to se može prakticirati. Prepoznavanje vlastitog stanja moguće je čak i u agoniji.
To što uistinu jeste je netaknuto. Sve što se čini da stoji na putu je put.
Primitivno svjesnost nikada nije bila tijelo, ni njegovo držanje ni njegovo disanje.
Na relativnoj razini pomaže u istezanju. Pomaže u otpuštanju zavojnica, tako da možete sjediti dulje, disati dublje i otvoriti suptilne kanale prane.
Pomalo je korisno uspostaviti prijateljstvo s disanjem. Disanje je most između vanjskog svijeta oblika i unutarnjeg svetišta bezobličja.
Ali na apsolutnoj razini uopće nije bitno. Jačina nikada nije bila rigidna. Svijest nema koljena.
Prosvjetljenje nije cirkuski trik. Nije to držanje tijela. Nije to u kralježnici. Nije to čak ni u disanju.
Onaj koji promatra kako sve položaje dolaze i odlaze.
To što jeste je prije držanja tijela, prije disanja, prije misli. Ostanite u tome.
Većina onoga što se smatra sadhanom još uvijek je pokret u snu. Više radnje za um, više goriva za onoga koji traži.
Izgrađuje se nova osobnost, duhovno preoblikovano ego, u kojem se nose malaši umjesto nakita, otpjevaju mantre umjesto pričanja gluposti, traži se tišina umjesto buke.
Ali progon je progon. Postati je postati.
Bilo da se osoba odjevena u poslovnu odjeću ili u haljine, to je i dalje isti san o stjecanju imovine.
Ego ne može provoditi istinsku sadhanu jer ne želi završiti. Želi samo zamijeniti maske od zemaljskog u sveto, od običnog u prosvijetljeno.
Tijelo i um mogu reagirati na sadhanu na različite načine.
To može uzrokovati smetnje poput umora, žudnje ili odboja, nemira, brige, sumnje, očekivanja i općenito želje za nečim drugim nego onim što jest.
Izgradnja ega može imati osjećaj da umire, a to može izazvati strah. Može se držati ustrajno za uvjerenja ili izmisliti priče kako bi zaustavio taj proces.
Ograda je samo ogradom samo onda kada se identificirate s pojavama u umu – sjenama koje se zamaraju za stvarnost.
Ne vjerujte svojim mislima: sumnja, nesigurnost, zadovoljstvo i bol, pravo i krivo, dobro i loše – sve su to samo misli.
Um uvijek procjenjuje i mjeri. Nemojte odbacivati ili potiskivati misli. Samo ih shvatite kao prolazne oblake.
Um će se usprotiviti: "Potrebno nam je razmišljanje. Ne možemo to samo zanemariti. To je ono što nas čini ljudima."
Nitko nije rekao da razmišljanje završava. Iluzija koja završava je vlasništvo nad mislima. Upoznajte sebe izvan misli.
Nakon buđenja, misli se i dalje događaju. Planovi se i dalje formiraju. Tijelo se još uvijek sjeća kako voziti auto. Porezi se još uvijek plaćaju. Potrebe za hranom se i dalje zadovoljavaju. Djeca se i dalje zagrljuju.
Ali tko je djelitelj? Postoje djela, ali nema djelitelja. Postoje misli, ali nema mislioca. San nastavlja se, ali više se ne zamaravaš s time da si ti sam sanjač.
Um se ponovno pretvara u alat – a ne u tiranina. Sluga, a ne gospodar.
Kako se ego povlači iz kontrole, može se osjećati da umire i to može izazvati strah. Može se držati u uvjerenjima ili izmišljati priče kako bi zaustavio taj proces… kako bi se hrani tom strahom… kako bi se hranao onim što Eckhart Tolle naziva "tijelom boli".
Budući da ostanemo u sadašnjem trenutku, ostajemo ravnodušni i prihvaćamo ono što jest, prepreke se pretvaraju u vrata koja vode prema dubljem i živemu iskustvu.
Kada se pažnja okreće prema unutra, emocionalno tijelo može početi govoriti. Svaka emocija nosi u sebi odjek nepotpunog iskustva – trenutka u kojem je tijelo odolijevalo onome što je bilo, gdje se rodio mali "ja" kako bi se zaštitio i preživio.
Emocije su spoj misli i osjećaja. Svaka emocija je spoj misli i osjećaja.
Razmotrite bijes: pojavi se misao: "Ne bi trebali to reći" — i gotovo odmah nastaje gnjev u trbuhu, stezanje u čeljusti i grč u prsnom košu.
Um stvaraju priče, ali to su samo stare funkcije koje se ponavljaju. To je uvjerenje koje odjekuje u tijelu i umu.
Praksa nije u suzbijanju ili fiksiranju, nego u izravnom osjećanju. Ostanite u sirovoj energiji prije nego što je um nazove. Donosite prisutnost u procesu gorenja, a ne u priči. Goreći se tome. Goreći u sadašnjem trenutku.
Kada se svijest dotakne napajanja bez identifikacije, događa se nešto čudesno. Konstrukcija uvjerenja počinje se slabo držati. Misao se raspušta. Vezivanje s identitetom se raspada, a ono što ostaje je čista energija – nezahtijevana, neodređena, bez tereta.
U ovoj posrednoj formi sadhane emocije postaju portalima: ljutnja postaje vatra, tuga dubina, strah budnost — svaka se transformira u životnu snagu, božanski tok više nije vezan uz "ja".
A dok se "ja" gubi u vlastitom umu, energija postaje slobodna od starih obrazaca.
Bliss, čak i uzdah može nastati. To je također jedna faza. A ako se držimo bilo kojeg stanja, bilo kojeg fenomena, usporavamo proces pročišćavanja.
Većina ljudi odustaje kad postane neugodno. Razlika između običnih ljudi i oslobođenih bića je u tome što oslobođeno biće ostaje u svojoj osobnosti, odričući se udobnosti i nelagode. Odriče se poznavanja stvarnosti. Oni su spremni neprekidno gori u sadašnjosti.
Borit ćeš se s preprekama kao da u mraku pogrešno prepoznaješ konop za zmiju. Svaka reakcija potaknuta je tom pogreškom.
Ali onda se upali svjetlo. Vidite to jasno: samo užad. I odmah se odmahuje strah. Borba se raspušta. Zmija nikada nije bila tamo.
Na isti način, kada se pažnja vrati svom izvoru, iluzija odvojenosti postaje ono što jest. Reakcije i borba nestaju prirodno.
Probujanje nije osvajanje sna. Ne radi se o borbi protiv zmije. Radi se o tome da san prepoznamo kao san. I u tom prepoznavanju teret se oslobađa.
Vrv je jednostavno vrpca. Život je jednostavno život. Mir je ono što ostaje.
Joseph Campbell je rekao: "Tamo gdje smo mislili da ćemo pronaći odvratnost, naći ćemo Boga. A tamo gdje smo mislili da ćemo ubiti drugoga, ubiti ćemo sebe. A tamo gdje smo mislili da ćemo putovati prema van, doći ćemo do središta vlastitog postojanja."
To što smo odgurili u nesvjesno, demonizirali i pretvorili u "drugog" zapravo je dio nas samih.
Ideja osvajanja zmije temelji se na staroj dualističkoj egocentričnoj svijesti. Kada se energija oslobodi ovih starih strahova, uvjerenja i koncepcija, integriramo zmaja – nesvjesno – i on postaje naša snaga u snu života.
Ego kaže: "A što je s patnjom, gladi, ratom, nepravdom, pohlepom i nejednakostima? Svijet nije daleko od savršenstva i moramo ga popraviti. Moramo se boriti protiv zla."
Hegel je rekao: "Zlo leži u samom pogledu koji percipira zlo svuda oko sebe."
Takozvana vanjska stvarnost je jednostavno ogledalo, a sve što vidite u ogledalu pokazuje vam gdje se nalaze vaše prividne veze, gdje postoji distorzija.
Budno biti znači svuda shvaćati Jedinog Izvorca. Svaku cjelinu stvorenja promatrati kao odraz Jedinog. Svaki grane, list i plod otkrivaju neki aspekt Velike Savršenosti.
Dopustiti ono što jest, voljeti ono što jest, je oslobođenje. Odbijati ono što jest, je patnja.
Takozvane prepreke se ne treba odolijevati. Nisu prekidi vaše sadhane – one su vaša sadhana. Ono što stoji na putu je put.
Samo promatrajte što se pojavljuje. Samo se držite u stanju promatrača i nešto nevjerojatno će se dogoditi. Naći ćete tko se mučio, tko je bio umoran, tko je osjetio strah, bol, sumnju, tjeskobu. Naći ćete tko se muči.
Svijest se ne bori. Ona je jednostavno tu.
Što god da se iz dubina pojavljuje kao sjena, ono će se osloboditi. Pozovite je. Ljubav.
Ljubež znači jednostavno biti "jedan s". Ljubi svaku stranu sebe bez označavanja jedne strane kao dobro, a druge kao loše.
Pozovite sve dijelove sebe da se vrate kući i budu integrirani u ljubavi i svjesnosti.
Neki na putu bez staza poput suhog drva. Jedna samo iskra istine i oni izbiju u plamen.
Mali ja se brzo rasprši i ostaje samo vatrena snaga Postojanja.
Drugi su još uvijek zeleni, vlažni i puni identiteta, teški konceptima. Potrebno im je podmazivanje, tehnike, predanost, mostovi zraka i forme kako bi se ublažila otpornost.
U tome nema nikakvog osuđivanja. Zeleno drvo nije pogrešno. Jednostavno još nije spreman nestati u plamenu.
Čak i najvlažniji drvni sloj s vremenom se predaje vatri koja nema svojstvo suprotnosti.
Neki koji su zainteresirani za sudjelovanje u sadhanu odmah mogu intuitivno prepoznati izravne upute.
Za druge, posredni korak otvara vrata.
Uvijek postoje dvije moguće staze: put patnje i put mudrosti.
Ponekad će sama životna stvarnost prekinuti ovaj obrazac "ja", prisiljavajući na podređivanje, i moguće je doći do spoznaje na ovaj način.
Ponekad život potiskuje lik na koljena i stvara otvor. To je put patnje.
Put mudrosti je učenje svjesnog predanja.
Sadhana prije buđenja zahtijeva potpunu predanost odricanju od vlastitih uvjerenja i preferencija te spremnost za stalnim praćenjem prakse, kako bi se stvorile uvjeti bez izlaznog puta za ego.
Da se pažnja usmjeri na jedno – da se ostvari duboko unutarnje predanje.
Prije buđenja počinje kao nešto uvjetovano ili naučeno umom.
Tehnika koja može nekoga približiti jasnoći i prisutnosti mogla bi postati zatvor za drugog, ako mu ona pripiše identitet.
Takve prakse su poput trnja koji se mora ukloniti. Trn, tehnika, samo se čini potrebnim sve dok vjerujete da ste vezani. Dok vjerujete da ste karakter, uvjetovani ja.
Sadhana ne znači dodavati više u svoj život. Ne radi se o dodavanju novih uvjetovanja.
Ne radi se o "činjenju", nego o Wei Wu Wei, “činjenju bez činjenja”.
Svaka tradicija, svaki učitelj i svaki pokazatelj koji slijedi trajno učenje počinju time što usmjeravaju pažnju od maya, od misli, da bi je prebacili na sadašnjost.
Svaka tehnika ili praksa ima za cilj smanjiti razinu razmišljanja i djelovanja sve dok ne dođemo do Stanja.
Intermedijarna praksa podrazumijeva usmjeravanje pažnje na ono što je sada ovdje – dah, zvuk, osjećaj u tijelu – nešto neosporno, neposredno, živo. Ostanite usmjereni na to. Osjetite kako se mijenja.
Svaki objekt meditacije je vrata, i ako ga vjerno slijedite, on će vas odvesti izvan sebe. Od oblika do vibracije, od materije do energije.
Energija je most. Duh je put do energije, a energija je put kući.
U svakoj tradiciji dah je bio mjesto susreta duha i materije. Prana na sanskritu, Ruach na hebrejskom – božanski vjetar koji oživljava sav život.
Kako se pažnja usmjerava na ovaj živi tok, tradicije opisuju faze meditativne apsorpcije: džane u budizmu, stanje dhyane u jogi, unutarnje prostore St. Teresine unutrašnje utvrde i faze samadhi u Patanjalijevim jogištama.
Svaki od njih predstavlja sve dublju intimnost s suptilnom stvarnošću Bitka.
Faze u kojima se kondicioniranje i iluzija povlače jedan po jedan sloj. Gdje misao slabi, energija postaje blistava. Jednostrano fokusiranje i spokoj postaju nepokolebljivi. Osjetila se povlače od svojih objekata. Svijet postaje tiho. Tijelo postaje svjetlo, prozirno i prepuno blaženstva.
U samadhi se odbacuje otpor, misao "ja" i postajete jedno s predmetom meditacije. Jedno s dahom, osjetilima, zvukom… sve postaje promjenjivo polje životne energije.
Razmišljanje je prestalo. Pitanja više ne dolaze. Tada je čak i ta radost, čak i to svjetlo, odbačeno.
Um je nadišao granice suprotnosti, prekoračio granice označavanja boli i užitka, dobitka i gubitka, radosti i tuge. Tamo su sve razlike bile ugasljene.
Posljednji odsjaj postojanja se smirio. Svijet se zaustavio. I u toj tišini vidjelo se nerođeno, ne kao nešto što se dobiva, nego kao ono što nikada nije izgubljeno.
Te noći se nije probudio nitko Buddha, nego sam on sam se probudio... bezvremenski, bez vlasnika, sjajeći kroz čovjeka koji je prestao biti čovjekom.
Bodhi drvo nije napravljeno od kore ili lišća. Bodhi drvo je u vama.
To je kralježnica svjetlosti, sushumna, kanal prane od korijena do vrha, gdje se uzdiže zmija i sâm se sjeti.
Svaka tradicija govori o tome. Stablo života, svjetsko drvo, osmijeh svijeta, središnji kanal, tihi stup koji povezuje nebo i zemlju.
U drevnim tradicijama on je predstavljen kao nagas ili kundalini shakti.
To je most do Jedne Umne, Logosa koji se proteže od mikrokosmosa do makrokosmosa. To je svjesna inteligentna energijska svijest koja teče kroz cijelu prirodu i cijeli manifestirani svijet.
Na dnu, korijen… preživljavanje, vrijeme, materija. Na vrhu, beskrajno tiho… vječnost.
U drevnom Egiptu to su zvali Djedov stup. Djed je kralježnica Osirisa. To je vaša vlastita kralježnica, vaša vlastita zaboravljena os.
Podizati Džeda znači probuditi svjetlo zarobljeno u materiji… vratiti se vječnosti. U Starom zavjetu ili Hebrejskoj Bibliji stoji: "Kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji, tako se mora podići Sin Čovječji." Križ nije samo simbol patnje. To je osuda gdje se suprotni pojave susreću. Križ je prerušeni Bodhi drvo.
Također kao što je Buda sjedio pod drvetom i zakleo se da neće ustati dok se ne probije iluzija, tako je i Krist predajao na križu. Ovdje se susreću budizam i kršćanstvo: potpuna predaja ega. Realizacija da se “ja” ne može izbjeći. I u toj predaji se rađa milost.
Franje Asiškog, Terezija Aviljska i Ivan Križarski svatko su ušli u duboke stanje apsorpcije, ono što su zvali religijskim ekstazama. U njihovom jeziku to nisu bijeg od svijeta, već transformacije percepcije. Ego se povlači u pozadinu. Osjetila se udaljavaju od svojih objekata. Duša se upija u svjetlo, duh ili energiju.
U unutrašnjem dvorcu Tereze duh se kreće kroz sedam dvoraca, svaki od kojih je finija vibracija ljubavi, svaki korak bliže spajanju s Ljubljenim. Sufijski mistici se vrtjaju u istom toku i nazivaju to "fana", raspadanje samoga sebe u vinu božanske ljubavi. Kabaliści uzdižu se prema stablu života. Yogiji ulaze u samadhi. Budisti opisuju jhanu. Različiti jezici, ista putovanja unutrašnjeg.
Vanjski oblici se razlikuju, ali svaka praksa je poboljšanje same pozornosti. Religijski ekstazi, jhana ili međustanične stanja samadhi dio su pojava beznačajnog puta. Nisu nešto čemu se treba držati i nešto čemu se treba odbaciti.
U tim snažnim iskustvima spajanja, ponekad će viša svijest stvoriti scenu ili komunikaciju iz duhovnog svijeta. No za druge iskustvo može biti energetsko. Energija se povećava. Srce se otvara. Iluzija odvojenosti nestaje sve dok duša više ne moli Bogu, nego kao Bog. Dok više nema svetaca i grešnika, tražitelja i traženih, sve dok ne bude samo sjajni tišina prema kojoj su upućene sve tradicije i koju nitko ne može vlastitim imenom nazivati.
Um može se zapitati: "Kako se osoba može približiti tim fazama jhane ili dhyane?" Ostanite koncentrirani na svoj predmet meditacije, tako da on mijenja svoj oblik u nešto drugo. Nemojte mijenjati predmet svoje meditacije. Nemojte tražiti nove metode, nove mantre ili nove učitelje. Odaberite jednu stvar, jednu granicu i krenite cijelim putem.
Ako nastavite kopati plitke bunare, nikada neće vam stići voda. Jedna duboko izkopana bunara će vam pružiti živi izvor. Bilo da svoju pažnju usmjerite na dah, na promjenjive osjete, na zvuk “aum”, na ime Boga, na osjećaj "ja jesam…" – ostanite tamo. Nastavite se vraćati.
Svaka distrakcija samo je način na koji ti um nudi još jednu površinu zemlje za kopanje. Uostalom, suočavaš se s vlastitim bolom, vlastitim iluzijama, s onim što si odvojio i odmaknuo. No ispod iste vode još uvijek čeka.
U početku je kopanje težak zadatak. Tlo navike, misli i preferencija je gusta. No kako se vaša pažnja usavršava, alat se izoštrava. Naučite se brže uviđati um. Vraćate se prema svojem objektu bez većeg otpora. Nešto počinje se mijenjati. Objekt postaje svjetliji. Duh je više ne osoba. Zvuk "aum" više nije koncept. To je vibracija kroz sve slojeve bića.
Osjećaj "ja sam" više nije vezan uz tijelo. Možda počnete primjećivati energetske pojave — podizanje kundalini, spontana kretanja tijela, drhtanje, emocionalno čišćenje. To nisu cilj. To je vatra koja transformira drvo. Ostanite uz vatru. Dopustite joj da prožme svaku iluziju odvojenosti. Čak i najekstatičnija duhovna iskustva i dalje su samo forma — još uvijek val, a ne ocean. U nekom trenutku sama tehnika nestaje.
Postoji samo Postojanje. To je ono što nazivamo "odmaranje u svjesnosti". I iz tog odmora počinje se rađati prirodna mudrost. Svjesnost koja imate počinje osvjetljavati sadržaj uma, ne zbog napora, već iz čiste jasnoće. Počinjete vidjeti uvjerenja, strahove i obrasce onako kako oni nastaju. I u tom promatranju oni vam više ne nadilaze kontrolu. To je pročišćavajuće vatreno svjetlo mudrosti.
U jogijskim tradicijama ovaj vatru nazivaju "tapas", toplinom transformacije. Što više gori vatra, to je um jasniji. Što je um jasniji, ego se sve više oslobađa svoje opasnosti. U nekom trenutku postaje očito da onaj koji prakticira, onaj koji traži, nikada nije bio stvarno tamo. Da je ego cijelo vrijeme bila samo izmišljotina. I da su čak i praksama, čak i buđenjem, čak i putom – sve to bilo san u unutrašnjem Jednome koji se nikada nije pomaknuo.
Istinska sadhana ne podrazumijeva dodavanje ničega. Podrazumijeva uništavanje svega onoga što nije stvarno. Ne podrazumijeva postajanje nekog drugog. Podrazumijeva otkrivanje onoga što ste oduvijek bili. Vatra otkriva da je čak i odvojeno Ja koje je tražilo vatra također napravljeno od pepela. I ono što ostaje ne može se izraziti riječima. Nije ništa. Ni iskustvo. Nije odvojeno od onoga što ste sada.
Ali uvjetirana svijest neće vjerovati u to. Stoga nastavlja tražiti. Paradoks je što tražitelj nikada ne može pronaći ono što traži, jer ono je ono što traži. Zato majstori ukazuju izvan uma. Zato što govore u tišini, paradoksalno i u poeziji. Jer ono što jeste je prije jezika. Prije vremena. Prije "tebe".
On se referirao na čistu svjesnost, temeljnu osnovu. Svjesnost ne podrazumijeva sadhanu. Ona jednostavno jest. Bezvremena, tiha i mirna. Ne nastoji se buditi. Ona je uvijek već budna. Mi, zamišljeni djelatnici, prakticiramo sve dok ne nestanemo.
Dok se ne ostvari buđenje, trajno traje suptilna dualnost… preferencija za tišinu umjesto buke, za mir za vrijeme pokreta. "Budite mirni i spoznajte" — najčišći pokazatelj, sjajan u svojoj jednostavnosti. No čak i to je samo praga. Budite mirni i spoznajte, budite u pokretu i spoznajte.
Nakon buđenja iz struje života vraćamo život tišini. Kad više ne postoji razlika između ovoga i onoga, onda nestaju i tišina i pokret, otkrivajući veliku stvarnost. Nemojte se držati praznog spokojnog stanja. Ako se opirate mislima, ta se oporuka sama predstavlja kao misao o "ja".
Upadate u beskrajnu igru "Imam to. Budan sam". I “Sad sam to izgubio”. Ako je vaša budnost dostupna samo na meditacijskom jastuku ili u određenim situacijama, to nije spoznaja vaše prave prirode. Ako je to iskustvo koje dolazi i odlazi, onda to nije primarna svijest.
U nekom trenutku zazvoni nešto dublje. Rijeka koju ste mislili da promatrate – to ste Vi. To je život sam. Dakle, otpustite se. Riješite se svoje veze s mjestom promatrača. Prestanite se držati uz obalu i otpustite se u tekući tok.
Ovo pada nije povratak u zabludu, nije slom u Maya. To je buđenje kao što je ono sam rijeka. Buđenje kao ono što se pojavljuje. Ono što Dzogchen naziva rigpa — netaknuto svjesno stanje iznad promatrača i promatrane.
U početku se budite iz likova. No dublje ući u stanje ne-dualnosti znači shvatiti: "Ja sam to isto." Shvatite da ono što ste smatrali svjedočenjem zapravo je samo još jedna misao. To je bila odvojenost – dualnost promatrača i promatrane. Svjedok, koliko god bio plemenit, stajao je odvojen od rijeke.
Još uvijek je prevladavala suptilna, ali osjetna preferencija za tišinu umjesto buke. Ta preferencija je posljednje utočište misli "ja". Gdje se nalazi ta svjedočanstvo? Možete li je pronaći? Svjedočanstvo je samo još jedna uvjerenja, još jedna misao. To je samo još jedan pokret uma.
Peti skandha je sam po sebi dio uvjetovanog uma. Pokušajte ga pronaći i taj um je poput zmije koja lovi vlastiti rep. Stvarni Ja ne stoji odvojen od ostatka. To je tok, tišina u toku, prostor u kojem rijeka sama sebe pretvara u pokret.
Sve je dopušteno da dolaze i odlaze. Čak i misli i riječi postaju izraz Jednog. One nisu prekid u tišini. Tišini je moguće govoriti, praznini plesati. Zapravo, ona uvijek pleše. Svaki val i svaka mrlja su vaš vlastiti izraz.
Kao što kažu sufiji: postaješ prazna čaša, zatim vino, zatim sama opijanja. To je paradoks. Svjedok je potreban, ali nije kraj. Probuditi se nije samo promatrati rijeku. To je otkrivanje da nikada nije postojala rijeka, nikada banka, nikada svjedok uopće.
Ne zamarajte moje riječi s onim što oni upućuju. "To" ste vi – samopoznanje. “To” je bliže vama nego vaša svijest, vaši misli. To je obično svjesnost koja je ovdje sada. To je bliže nego blizu. I opet, jezik ne uspijeva. “Blizu” podrazumijeva da postoje dvije.
Vi ste već ONI koji je um tražio. Radi se o tome da primijetite svijest koja je već tu. "Oni" su prisutni ovdje i sada. “Oni” su sama prisutnost. Mi propuštamo izravno spoznavanje svoje prave prirode jer se pažnja navikla na misli i osjećaje, na tijelo, njegovo udobje, njezine uvjerenja i spoznaje.
Ako osjećaj WHO-a i ONOGAŠTA što jesam postoji uz te preferencije, percepcije, sjećanja, misli, osjete, onda postoji osjećaj da sam ja lik kojem oni pripadaju. Ostanite bezbojno prisutni, lucidni, budni, prisutni sadašnjosti u svom cijelom biću.
Sa začetničkim umom, otvorenim umom – umom koji se duboko susreće sa svemu što se javlja, ali bez preferencija, bez označavanja ovoga ili onoga, bez hvatanja ili odbacivanja. Kad nema preferencija, nema misli "ja". Pustite prošle uspomene, učenja i sve što boravi u umu. Pustite želju za nečim u budućnosti. Pustite nadu i strah.
Istina je da um ne zna što se treba nadati. Istinski samadhi se nikada ne može zapamtiti. Može se iskusiti samo izravno... sada. Bilo što um zapamti, bilo što misli da želi – samadhi to nije. Dopustite da ono što dolazi dođe. Dopustite da ono što odlazi ode. Ali tko ste vi koji ostanete?
Ne vrednujte sadašnjih događaja. Ostavite sve interese za misli. Ostavite interese za cijeli ekran ili projekciju uma. Ako postoji interes za mislima, samo primijetite… TKO je zainteresiran? Samo primijetite. Nema potrebe da se trudi se ne misliti. Ako pokušate ili vjerujete da ne biste trebali misliti, to je samo još jedna misao.
Odmorite se. Opustite se. Budite ovdje sada. Um može otpustiti veliku težinu poznavanja i potrebe da nešto učinite. Primijetite kako energija slobodno teče i kruži kada nema ništa za učiniti. Primijetite kad se uvjetno um pokušava kontrolirati... odabrati... misliti. Tada dolazi do kontrakcije u tijelu i gubi se osjećaj lakoće.
Primijetite je li um u nekoj vrsti nastojanja da slijedi moje upute. Ja ne dajem upute. Nitko vam ne može uputiti kako jednostavno biti. Nema uputa. Vi već jeste. Samo primijetite samostojnost. Primijetite samostojnost koja je uvijek već prisutna.
Velika Staza je jednostavno biti – što je u sebi savršeno smireno – ne prihvaćajući ni odbijajući ono što jest. Stalno ostanite u tom stanju, jedinstvenim i neprekinutim. Događa se nešto kada se pažnja stalno odvaja od Maya.
I opet, jezik nije baš točan. Buđenje nije "dogodilo se", ali dolazi do promjene svijesti, do promjene izravnog spoznavanja TKO i ŠTO sam. Nitko vam ne može reći što je to. Nitko vam ne može reći istinu.
Morate to izravno doživjeti bez korištenja uma.
Ostani kao ja sam, svjesnost, svijest. Niti jedna stvar, niti jedna misao, niti jedno iskustvo.
Prihvatite ono što jest, i s vremenom ćete početi voljeti sam proces prihvaćanja. Shvatit ćete da je to ono što ste.
Dok neprestano, satima, danima održavate pažnju na Bitičnosti, sve što je skriveno u nesvjesnom umu će se pojaviti na površinu. Možda se pojave stare emocije, stare traume, strahovi, tuga, ljutnja, sreća, radost, blaženstvo. Dopustite da sve dolazi i odlazi bez vezanosti.
Najveća greška, jedina greška, je pokušaj buđenja korištenjem uvjetovanog uma. Kad se ukloni diskriminativni um, nestaju i mir i pokret te ostaje samo izravno iskustvo samog života.
Još jedno ime za čistu svijest koja se sada gleda kroz vaše oči je "Bog". Bog je drugo ime za “ja-jesu”. Ono što je Mojsiju otkriveno bilo je “Ja sam onaj koji jest”.
Prebacujemo se na to čisto ljubavno svjesno stanje kako bismo doživjeli objektivni svijet... kako bismo doživjeli ograničenost i činjenicu da smo odvojeni od drugih.
Kada se pomiri s “ja”-om, pojedinac je slobodan biti svoj puni izraz, izraz božanskog.
Kada se “ja” razbije, kada se energija koja nekoć opskrbljivala duhovno ja više ne troši u potrazi za užicima ili izbjegavanju boli, događa se nešto izvanredno. Stvaran pojedinac počinje se pojavljivati.
Carl Jung je ovo nazvao “individualizacijom”. Proces kojim se Ja, kapitalna riječ “S”, manifestira kroz tijelo pojedinca. Jung je znao ono što su stariji poznavali: da cjelovitost ne znači sukladnost, ne znači postati bezličan siv monah, nego integraciju svih dijelova u živo plamen prisutnosti.
Paradoks je što jedino ako otpustite “ja”, uistinu ćete izraziti svoj jedinstveni procvat. To više nije uvjetovani vi koji to činite, već ograničeni vi. Život se izražava kroz vas… kao što flauta više nije blokirana prstima ega. Svira se glazba. Nikada prije nije čula, nikada više neće biti ponovljena.
Kada se lik više ne drži scenarija, tijelo i um postaju izravni izraz tajne. Unutarnji lotos hrani se vodama tišine. Osredotočenost koja se više ne zatvara u stare obrasce sada se može usmjeriti na kreativno, spontano i nedjeljivo djelovanje. Postaje sve življe nego što ste ikada mogli zamisliti.
Otvaranje unutarnjeg kozmosa, područja sambhogakaya, svjetlosnih arhetipskih svjetova i sjajnog tijela blaženstva počinju se otkrivati. Ne kao bijeg, ne kao nagrada, već kao prirodna sljedeća oktava.
Kada se ukloni identifikacija, viši vid, viša inteligencija, glasovi anđela, vodiči i glazba sfera postaju dostupni kada lažni “ja” prestane začepljivati kanal. Sama energija koja je nekad podupirala misli i patnju sada podupire ljepotu, prisutnost i jasnoću.
Ovo su vrhunska iskustva, bljeskovi nježnije stvarnosti koja se pojavljuju poput sunčeve svjetlosti između oblaka. One dolaze i odlaze, ali nisu cilj. Jer čak i najviša blaženost, čak i najčišća vizija nastaju u polju Maya. To su viša razina igre. Više rafinirana, da, ali i dalje dio sna.
Pravo se Ja ostaje nepromijenjeno. Ne uzdiže se ni ne spušta. Jednostavno jest.
Sanjsko tijelo počinje se buditi. Snovi postaju sve budniji. Svijet koji se budi postaje sve više sličan snu.
Možda ćete se naći u prostorijama učenja. Hramovima bez zidova okruženim simbolima, vodičima i zaboravljenim sjećanjima. Ovo nisu snovi u običnom smislu riječi. To su prilagođene kodirane poruke, učenja koja se prenose jezikom vaše duše i koja vam pokazuju trenutnu situaciju.
Ne pridržavajte se. Nemojte pokušavati previše dešifrirati. Samo se poklonite unutra i recite: “Hvala vam.”
U jogijskom svijetu “siddhis” su izvanredne sposobnosti ili duhovne savršenosti, intuicija, sposobnosti i svladavanje svijeta oblika. Mogu biti nusproizvodi putanja bez puta. Još jednom, ne treba ih tražiti, ne treba ih odbacivati.
U ovoj fazi sadhana postaje 24-satni proces. Ne pod pritiskom, prirodno. Spavanje nije odmor od vježbanja. To je njegovo produljenje. Odmor postaje prenos.
Unutarnji svijet odražava pročišćavanje vanjskog. Kada započne ovaj pomak, to je znak. Telo i um su spremni primiti informacije na višim frekvencijama. Podsvijest više nije zatvorena u samsaričke petlje, nego počinje usklađivati se s dubljim planom. U mraku vas čak i milost preinačuje.
U konačnici i ove sfere se rastapaju u neprolaznom svjetlosnom praznini.
Postoji analogija koju volim koristiti kako bih objasnio što je sadhana i pokušao razjasniti kako ona funkcionira. To je analogija s “VR”-om.
Zamislite da ste toliko dugo bili u VR svijetu da ste zaboravili da je to simulacija. Kako se probudite? Zaboravili ste na slušalicu. Zaboravili ste sobu u kojoj ste bili. Mislite da ste avatar, lik u igri. Mislite da ste taj lik, koji stari, raste, mijenja se.
Vaš lik živi na određenom mjestu, rođen je u određenoj obitelji i živi ljudski život. Vaš lik ima cijeli scenarij koji mu je dan. Vi ste potpuno upleteni u dramu, komediju i tragediju tog lika. Mislite da napredujete, da se razvijate i da evoluirate.
Primijetite oštećenje. Izliječite se. Meditirate. Vježbate jogu. Idete na terapiju. Čujete za nešto što se zove “probuđenje” i počnete raditi sadhanu u igri. Avatara uči disanje, postupa sa strašću, moli, radi sjene i svejedno nešto nije u redu.
Jer bez obzira koliko avatar radi sadhanu, ona nikada ne postaje slobodna. To je kozmička šala. Onaj koji radi sadhanu nikada nije bio ti. Tražitelj je dio tog sna. Onaj koji pokušava dio je tog kruga. Duhovna identiteta je samo još rafiniran ego.
Pa kako se onda probudite? Ne nadogradnjom avatara, ne savladavanjem vježbi, već gledanjem na cijelo tijek događaja... na igru, igrača, priču, težnju koja se odvija ne kao vi. Shvatite da programiranje, scenarij koji lik slijedi... nije vi.
Taj lik nikada se ne probudi. Ne može. Vi ste ti koji se probudite iz tog lika. To je središte istinske sadhane. Igra ostaje takva kakva jest. Avatara, pojedinac, ostaje onakav kakav jest. Ali ono što nestaje je identifikacija.
Misao “ja”, iluzija da ste vi ta osoba. Taj pojedinac ili avatar sada postaje sredstvo za prosvijetljenje svijesti. Sveta manifestacija Jedinstva.
Ostanite u ovoj istini, u ovoj spoznaji… da ste jednostavno svjesni. Ostanite kao Ja, kao “ja jesam”, stalno, jedinstveno, dopuštajući energiji da se gradi. To je način za preokrenuti igru. Otkrivši da niste zapravo nikada bili dio nje.
U konačnici se probudi svijest da ste vi. Objavljuje se kozmički vic.
Počeli ste kao tragatelji u potrazi za nečim... za nekom stanju, za nekom spoznanju, za nekom oslobođenjem. No ono što smo pronašli je ono što nijedna misao ne može zadržati i ništa napor nije u stanju postići. Našli smo Bit. A sada se postavlja pitanje: “Kako ću ovo zadržati? Kako ću to ponijeti sa sobom u svakodnevni život, u svijet?”
Ah da, posljednja zamka. Tražitelj se vukao natrag kroz stražnja vrata. Šef policije se vratio.
Neka ovo bude poznato: “Ne možete nositi ono što vas nosi. Ne možete držati ono što drži sve. Ne možete integrirati Svoje. Svoje je ono što ste vi. Val ne može integrirati ocean.”
Tko želi integrirati sebe? Sva nastojanja da se to učini su povratak onoga koji djeluje… sanjar koji još više stiska svoje grane oko sna.
Dakle, ovo je taj paradoks. Integracija nije nešto što lik čini. Integracija je odsutnost lika. To je život koji nastavlja ići dalje kada onaj koji bi se integrirao raspadne u vatri svjesnosti.
Neka sadhana nastavi bez prestanka… ne kao težnja, već kao postojanje.
Kao što kaže Ramana, to je bdijenje koje nikada ne prestaje, ali nije to bdijenje da nešto činimo. To je samo bdijenje da se jednostavno držimo u skladu s Samim.
Kao što je rekao zen majstor Suzuki Roshi: “Najvažnije je zapamtiti ono najvažnije”. Na taj način, zahvaljujući ovoj budnosti, preostale vasanas će se prirodno spaliti u vatri prisutnosti, a drvo života će tijekom godina rasti.
I tako se pojedinac, oslobođen starog skripta, vraća u svijet. Može raditi, voljeti, pasti i ustajati. Neka evolucija nastavi, ali nešto ostaje zauvijek netaknuto.
TO što nikada nije spavalo, nikada nije bilo vezano.
Dok ulazimo u doba ubrzanog razvoja, gdje se zrcalo umjetne inteligencije odražava našu kolektivnu uvjerenost brzinom misli, važnost sadhane ne može se precijeniti.
Svijet neće biti spašen sustavima, ne i prenamjenjivanjem istih struktura izgrađenih na odvojenosti i strahu. Svijest, sve dok je upletena s misli o “ja”, replicirat će virus podjela eksponencijalnom brzinom.
Ovo nije vrijeme za duhovnu zabavu. Ovo je vrijeme duhovnog ognja. Rješenje nije u popravljanju stroja. Rješenje je u pamćenju… “Tko si ti prije nego što je stroj počeo?”
Poziv je jednostavan ali nije lako. Jednostavno gledajte u tražitelja i ostanite onim koji gleda. Dopustite da ego uđe u plamen. Nema puta, nema cilja, samo nerođena tišina koja nikada nije nestala.
Bit će dana kada će se nebo ponovno učiniti oblačnim. Kad će se staro priče kucati na tvoja vrata. Dopusti im da kucaju. Vi više tamo ne živite.
Kad dođe razmišljanje, neka proleti poput vjetra preko mirnog jezera. Kad se pojavi identitet, lagano se nasmiješite. Igra se odigrava, ali vi niste igra.
Stoga se vratite životu ne s odgovorima, već s prisutnošću, ne s scenarijem, već s srcem i umom početnika. Budite spremni biti Nici. Budite spremni ne znati. Budite spremni osjetiti život u njegovoj punini, u dobru i zlu, bez etiketa ili vrednovanja.
Budite spremni uvijek i uvijek zaboravljati sve ono što mislite da znate. Tako se integracija samostalno provodi. Tako se i prenošenje nastavlja.
Ne kroz pamćenje, već kroz jasnoću sadašnjeg trenutka.