Dva aspekta ili dimenzije meditacije mogu se pronaći u većini tradicija u kojima vječna mudrost cvate. Ta dva aspekta nazivana su yinom i yangom, shakti i shivom, ili energijom i sviješću te mnogim drugim imenima kroz povijest. Ova dva aspekta odražavaju prirodu dualističkog svijeta u kojem živimo. Kada su neprekidna prisutnost i nereaktivna ravnoteža u balansu, oni su poput dvaju krila ptice koja će vas odnijeti u Samadhi. Iako se riječi i imena mijenjaju, postoji jedno univerzalno iskustvo sjedinjenja zajedničko svima koji istražuju svoju pravu prirodu, a koje nadilazi dualnost, jezik i tradiciju.
Koncentracija i predaja nisu dvije odvojene prakse koje se koriste uzastopno ili odvojeno, već su integralni i komplementarni aspekti jednog jedinog istraživanja izvora vlastitog bića. Oni su temeljni alati koji se koriste za pročišćavanje strukture ja dok se ona transformira kroz različite faze svoje evolucije i rasta. U mnogim budističkim tradicijama smatra se da postoje dva temeljna aspekta meditacije; vipassana i Samatha. Samatha se obično karakterizira koncentracijom i spokojem, dok se vipassana ili “meditacija uvida” karakterizira unutarnjom predajom i apstrakcijom koja vodi do izravnog spoznanja ili uvida u stvarnost kakva jest. Tehnike koncentracije često se podučavaju u početnim fazama meditacije, a uvid se često podučava zasebno (često koristeći drugačije tehnike) u kasnijim fazama. Slično tome, u Patanjalijevim jogijskim sutrama nalazimo dharana (koncentracija) i dhyana (meditativna apsorpcija / uvid), 6. i 7. ud osam udova joge redom. Dharana je aspekt koncentracije u meditaciji, dok je dhyana (ili jhana na paliju, Zen u zen budizmu, Chan u chan budizmu) 7. ud joge, koji se odnosi na meditativnu apsorpciju koja vodi do uvida. Važno je promatrati ih ne samo kao odvojene tehnike, nego kao aspekte koje treba integrirati u vlastitu meditativnu praksu, kao i u vlastiti život.
Dhyana, ženski princip je duboka predaja, ili ravnodušnost, što nije činjenje već jednostavno dopuštanje svemu da bude ono što jest, ili unutarnje stanje neotpora onome što se pojavljuje u sadašnjem trenutku. To je predaja ili pročišćenje uvjetovanih obrazaca (sankara ili samskara) što dovodi do oslobađanja unutarnje energije i stapanja u ono je. Jhanska apsorpcija nije uvijek neophodna da bi došlo do iskustva buđenja ili oslobađajućeg uvida, budući da svjesnost može spoznati samu sebe ili se “probuditi” u bilo kojem trenutku. Ipak, ne bi je trebalo smatrati nečim odvojenim od koncentracije i prisutnosti, baš kao što yin ne može postojati bez yanga. Dhyana je sastavni dio postizanja trajnijih stupnjeva prosvjetljenja. Ona je sastavni dio procesa pročišćenja unutar strukture sebe koji se odvija kroz vrijeme, dio labavljenja veza koje zarobljavaju svijest unutar ego-konstrukta, a rezultira oslobađanjem prane iz starog uvjetovanja.
Budističke tradicije opisuju četiri stanja svijesti u obliku jhana koja su unutar tijela (rupa ili materijalne jhane) i četiri koja su izvan tijela (arupa jhane ili bestjelesne jhane). Četiri materijalne jhane slične su Patanjalijevim četirima stupnjevima Savikalpa Samadhija. Četiri nematerijalne jhane opisuju razine nedvojne svjesnosti koje se razvijaju kako se čovjek približava Nirvikalpa Samadhiju, ili moglo bi se reći da opisuju aspekte stvarnosti koji postaju očigledni kako um i tijelo otpadaju. Nije važno kojoj tradiciji pripadate, ili prakticirate li vipassana meditaciju poput skeniranja tijela, bilježenja misli i osjeta, prakticirate li Samatha praksu smirenja, pomičete li energiju kroz čakre i promiatrate li unutarnji lotos, ili pak “samo sjedite” kako je podučavao zen učitelj Dogen. Tehnika (ili njezin nedostatak) doista je sekundarna u odnosu na vašu meditativnu apsorpciju ili jhanu. Tehnika nužno otpada kako se dosežu dublje razine jhana, približavajući se sve više stanju nedjelovanja i počivanja kao svjesnost (Samadhi). Nije važno kako klasificirate iskustvo ili dijelite jhane. Ono što je važno jest izravno iskustvo opadanja uvjetovanosti uma i stapanje ili apsorpcija svjesnosti u pranično polje kako ono postaje sve više neidentificirano s uvjetovanim obrascima. Kada je pranično polje budno (živeći kao svjesni duh/energija), to znači da ste se sjedinili s neograničenim umom i iskustvo je ono satchitanande, ili božanske ljubavi, te je to poveznica s ili buđenje kao sve što jest. Kada se prajna ili mudrost probudi, to je spoznaja praznine ili ništavila ove i svih razina uma, a ovo ništavilo je iskonska svjesnost koja je upravo tako sve.
Dharana, muška komponenta u meditaciji, je neprekinuta, koncentrirana svjesnost i prisutnost. Postoji volja ili napor da se jednostavno bude prisutan, ali to nije napor radi. Nijedna uputa vam ne može reći kako biti pažljiv prema onome što se događa u sadašnjem trenutku, jer ako se da uputa, čovjek postaje pažljiv prema uputi, a ne prema onome što se događa u trenutku. Dharana je prodiranje kroz velove (koše) aktivnosti kojima je um već zaokupljen, ili prodiranje kroz maju s čistom prisutnošću. Krishnamurti je rekao: “...ako ste doista budni tijekom dana, promatrajući svaku misao, svaki osjećaj, svako gibanje uma... promatrajući svoje reakcije... bivajući uvelike svjesni svega izvan sebe, iznutra, tada se cjelokupna nesvjesnost, kao i svjesnost, otvara. Meditacija je jedna od najvećih umjetnosti u životu – možda i najveća, i čovjek ju ne može ni od koga naučiti. U tome je njezina ljepota. Ona nema tehniku, a time ni autoritet. Kada učite o sebi, promatrate sebe, promatrate način na koji hodate, kako jedete, što govorite, ogovaranje, mržnju, ljubomoru – ako ste svega toga svjesni u sebi, bez ikakvog biranja, to je dio meditacije.”
Moguće je istovremeno biti u prisutnosti i u stanju unutarnje predaje. Kada se muška prisutnost i ženska energija/fenomeni sjedine u jedno, to je Samadhi; stanje bezbolnog truda.
Sanskrtska riječ dharana se općenito prevodi kao “koncentracija”, ali
što točno jest koncentracija? Koncentracija ima dvije glavne komponente koje ću nazvati “prva pažnja” i “druga pažnja”.
Prva pažnja je pažnja ograničenog uma. Dolazi do sužavanja fokusa na jedan objekt, uz isključenje drugih misli i senzacija. Vi birate što um je usredotočen na.
2 – Druga pažnja se odnosi na svjesnost koja promatra ograničeni um, ili čistu prisutnost, koja je bez odabira.
Tako da koncentracija može značiti oboje fokus kada govorimo o filtru ili redukcijskom ventilu ograničenog uma, i to može značiti nepokolebljivost ili neprekinutost tvoje prisutnosti.
Prva pažnja je analogniva otvoru blende na kameri; može biti usmjereno usko ili široko. Na primjer, ako vam je dah objekt meditacije, možete promatrati uski dah ograničen na područje ispod nosnica ili dizanje i spuštanje trbuha, a sve druge misli i osjeti se ignoriraju. Pažnja se može proširiti široki može se uključiti u promatranje osjećaja daha koji se širi cijelim tijelom, osjećajući opće širenje i skupljanje. Pažnja se može proširiti izvan tijela na više ili suptilnije razine uma. Bez obzira je li prva pozornost uma uska ili difuzna, druga pozornost može biti prisutna, ili može biti izgubljena u maji, zasjenjena razmišljanjem. To je neprekinutost svjesnosti koja je potrebna za i neodvojiva od Samadhija.
“U dubokoj meditaciji tijek koncentracije je neprekinut poput protoka ulja.” ~ Patanjali
Struktura ja, poput snimatelja, može izabrati na što se želi usredotočiti. No, svjesnost je uvijek bez izbora, jednostavno svjesna onoga što jest. Svjesnost nema zadatak i ne bavi se nikakvim djelovanjem. Čista svjesnost je bez reakcije i bez preference prema jednoj ili drugoj stvari. Ona je prostor unutar kojeg sve misli i sva stanja dolaze i odlaze.
Kada je ograničeni um pažljiv prema onome je, tada u tom trenutku nema nesvjesne reakcije koja upliće svjesnost ili uzrokuje da se ona poistovjeti s fenomenima. Tek kada je um nepažljiv, dolazi do nesvjesne reakcije, izbora i egoistične preferencije. Kada um luta, proizvodeći misli iz starog obrasca navike, postoje dvije mogućnosti; ili svjesnost ostaje svjesna same sebe, ili biva zasjenjena umom. Misao može ili nastati i nestati dok mi ostajemo svjesni nje, ili može doći do prekida u niti ulja (svjesnosti), i svjesnost se upliće s umom.
Jedna od mojih omiljenih uputa jest “budi miran i znaj”. Baš kao što je samadhi nerazdvojan od dharane i dhyane, yina i yanga, Shakti i Shive, mirnoća nije odvojena od koncentracije, niti je odvojena od stapanja s objektom meditacije. Kada se istinska priroda uma spozna kao samosvjetleća svjesnost, moglo bi se reći:
“budi u pokretu i znajbaš kao što se može reći ”budi miran i znaj“.
Ili kraće rečeno, shvaća se da su mirnoća i kretanje u konačnici dualnost koju stvara ograničeni um. Iz apsolutne perspektive, neograničenog uma, takva razlika zapravo ne postoji. U Samadhiju se mirnoća i kretanje spoznaju kao “ni jedno, ni dvoje”. “JA JESAM” se nikada ne pomiče s te mirne točke koja je svugdje i nigdje. Spoznajemo puninu kao prazninu, mirnoću kao kretanje, sebe kao drugoga, i shvaćamo da ograničeni um stvara ove podjele očigledan razdvajanja i razlike.