“Istina koja nadilazi intelekto neće se sagledati pomoću intellekta. Do točke ne-djelovanja neće se stići pomoću namjernog djelovanja. Ako želiš postići točku ne-djelovanja koja nadilazi misao, presijeci korijen samoga uma i počivaj u goloj svjesnosti!”
~ Tilopa, Mahamudra Upadesha
Meditation and self inquiry are actually two aspects of one path to Samadhi. In quantum physics light is seen as both wave and particle, depending on whether the observer is present. Similarly reality becomes more wave-like when the observer starts to merge into the observed in meditation. One experiences oneself as a free flow of sensation or inner energy as the observer merges with the observed. Or more precisely, there is actually no merging that happens but rather the illusion of separation falls away, or a higher (timeless) perspective is realized. This falling away can happen in progressive stages of meditative absorption, or awakening can happen in an instant. In Zen they say that at first a mountain appears to be a mountain. Then as one goes deeper it becomes clear that a mountain is no longer a mountain. Then upon realizing the final truth, a mountain is once again a mountain. When we observe gross physical reality single-pointedly without reaction, the wavelike ocean of prana is revealed. If we continue our inquiry, oboje čvrst oblik i valovita energija ostvaruju se kao identični samoj svjesnosti. Planina je ponovno planina, u svakom pogledu identična onome kakva je bila kad ste počeli. Ipak, u konačnom ostvarenju planina nije nešto odvojeno od svjesnosti; ti jesi taj.
Ako meditator oscilira između grube materijalne stvarnosti i pranskih ili suptilnih stanja svijesti, to je još uvijek igra unutar dualnosti. U toj igri čovjek može naučiti kako otpustiti grubu fizičku stvarnost, doživljavajući suptilnu unutarnju energiju koja se oslobađa kretanja u uvjetovanim obrascima. S druge se strane stanje suptilne energije ponovno može promijeniti u grubu stvarnost. Može se doživjeti jedno ili drugo, ali ne oboje istovremeno. U pokretu s dva proreza u kvantnoj fizici ne možemo promatrati foton kao val i česticu istovremeno. Da bi se to dogodilo, promatrač bi morao biti i prisutan i odsutan u isto vrijeme, što nema smisla iz linearne perspektive vezane uz vrijeme. Pa ipak, upravo se to događa u Samadhiju; kruti promatrač vezan uz vrijeme nestaje ili otpušta svoje neprekidno traženje jednog ili drugog stanja, i čovjek se budi kao bezvremenska svjesnost prisutna svugdje i nigdje. Viđenik, viđeno i čin viđenja spoznaju se kao jedno. Čestica fotona, val i promatrač spoznaju se kao jedno.
“Kao sunce iza oblaka, čovjekova prava priroda uvijek sjaji, ali je zaklonjena oblacima uma.”
Nazivamo li našu praksu meditacijom ili samospitivanjem, počinjemo u stanju dualističke odvojenosti i percipiramo svijet nalik česticama koji se sastoji od stvari koji je generiran ograničenim umom. Promatramo tijelo sastavljeno od odvojenih dijelova na kojima nastaju osjeti, osjećaji, misli i fenomeni, i naše iskustvo života i sebe filtrirano je kroz ovaj redukcijski ventil. Ako ostanemo uz bilo koji predmet meditacije koji koristimo (bilo da je to dah, osjeti ili sama svjesnost), ne reagirajući ni na kakav osjet ili fenomen koji se pojavi, tada se proces džane ili meditativne apsorpcije nastavlja sve dok se ili ne prestane meditirati, ili dok se promatrač i promatrano ne spoznaju kao jedno. Um, koji se stalno mijenja i postaje, uvijek u pokretu, stapa se s čistim ili se otkriva kao čisto svijest, koja se ne kreće niti se mijenja. Dimenzija nepokretnosti nije negdje drugdje, već je inherentna unutar uma i istovjetna s njime.
Bilo koja tehnika meditacije koja se primjenjuje dio je uvjetovanog uma ili dijela strukture ja i u konačnici se mora rastopiti u nedjelovanju. Mi uvijek Započnite bilo kakvu praksu (svjesno ili nesvjesno) radeći na rastakanju iluzije o ograničenom ja, inače bismo već bili u Samadhiju i ne bi bilo prakse. Siječemo korijen iluzije dopuštajući svemu da bude kakvo jest, bez ikakvog manipuliranja stvarnošću ili odgovaranja na iluziju. Za to je potrebna i disciplina da ostanemo prisutni u onome što jest i prodremo u to, te sposobnost unutarnje predaje ili neotpora onome što jest kako se praksa odvija na sve dubljim i dubljim razinama. Drevne prakse spokojstva i uvidne meditacije, samatha i vipassana, gledano iz perspektive vječnog učenja, temeljne su za sve tehnike meditacije koje služe uklanjanju identifikacije sa strukturom sebe. Samatha se može prakticirati istovremeno s vipassanom, i poput dviju pticinih krila ta dva aspekta meditacije, ako su u ravnoteži, nose čovjeka do Samadhija.
Dublje razine meditativne apsorpcije postižu se kada je čovjek u stanju meditirati/istraživati dulje vrijeme bez reakcije, bez poistovjećivanja s fenomenima koji se pojavljuju, ostajući u ekvanimnom i spokojnom stanju prisutnosti. Opažaju se sve suptilniji osjetilni fenomeni, suptilnije energije, sve dok osjetila ne postanu jasna i transparentna, slobodno tekući s pranom, a um se pročisti od nesvjesnih obrazaca navika, koji predstavljaju preferiranje jedne senzacije nad drugom. Na taj način iluzija ograničenog ja gubi svoju moć i oblaci uma se raspršuju, otkrivajući priskonsku svjesnost koja je oduvijek bila prisutna.
“Meditirati jedan dan o značenju istinitoga nature of things brings greater spiritual benefits than hearing and examining the Dharma for many aeons.”
~Mahosnisa-sutra
Može se provesti desetljeća u meditaciji koristeći uvjetovanu tehniku i nikada spoznati svoju pravu prirodu ako nedostaje komponenta samospitivanja. Ako se netko drži tehnike meditacije, tada sama tehnika postaje užad koja ga veže za poznato. S druge strane, ako radimo samo samospitivanje kako bismo otkrili svoju pravu prirodu, uvjetovana struktura sebe vjerojatno se neće pročistiti do svojih dubina, jer je teško/malo vjerojatno dosegnuti najdublje sankare bez prakticiranja dugih razdoblja meditacije. Čovjek može privremeno imati iskustva buđenja kao rezultat samospitivanja, ali ako ljudski posuda nije pročišćena u korijenu, stari će se uvjetovani obrasci vratiti. Poput korova koji je odrezan samo na vrhu, čovjekova će zabluda ponovno izrasti. Kada se i samospitivanje i meditacija prakticiraju duboko dirajući korijen žudnje i odbojnosti, tada svako obuhvaća jedno drugo. Kada meditacija i samospitivanje postanu nerazdvojno jedno, to je praksa koja vodi do Samadhija i oslobađajuće spoznaje.
Some meditation systems (Buddhist, Yogic, Taoist) emphasize techniques such as observing the breath, and bringing awareness to bodily sensations, inner energy or thoughts. Others such as the nondual or self inquiry traditions (such as Vedanta, Dzogchen, Zen and Mahamudra) emphasize letting go of all conditioned techniques and resting as awareness itself. So which doorway to use?
Oba vrata vode u jedan Samadhi.
Velika iluzija unutar dualnosti jest ta da postoje zapravo dvoja vrata, dok je istina da su meditacija i samoispitivanje dva kraja jednog kontinuiteta. Kontinuitet je ljudsko iskustvo kroz vrijeme, od svijesti poistovjećene s grubom fizičkom razinom, preko suptilnih aspekata energije i uma, do uzročne svjesnosti. Većina ljudi ne prakticira ni meditaciju ni samoispitivanje dovoljno duboko ili dovoljno dugo da bi ih spoznala kao jedno (da bi spoznali Samadhije). Ako vježbate dovoljno dugo, odvija se proces meditativnog stapanja ili “jhane”, dok se meditant stapa s objektom meditacije. Riječ jhana ista je riječ kao i “dhyana” na sanskrtu, što je 7. ud Patanjalijevih osam udova joge. To je ista riječ kao “Zen” i “Chan” unutar tih tradicija koje su po njoj nazvane. Buda opisuje svoju noć prosvjetljenja:
“U meni se probudila neumorna energija i uspostavljena je nepopustljiva svjesnost, tijelo mi je bilo spokojno i mirno, um koncentriran i sjedinjen. Sasvim odvojen od osjetnih užitaka, odvojen od nezdravih stanja, ušao sam i boravio u prvoj džani... drugoj džani... trećoj džani... i četvrtoj džani. ~ Samaññaphala sutta
Kad se dogodi alkemija džane, tehnika otpada dok se gubite u objektu meditacije i prelazite s iskustva grube stvarnosti na proživljavanje pranskog polja i suptilnih slojeva maje ili sebe, do spoznaje uzročne praznine svijesti koja je nerazdvojiva od drugih slojeva. Ako ste u stanju ostati nereaktivni na bilo koje stanje koje se odvija, tada ćete biti u optimalnom stanju da se pransko polje ili Buddin um sami probude i da se velika stvarnost otkrije. Slično tome, ako dovoljno duboko istražujete Sebe, skrivene sankare/ samskare (nesvjesni uvjetovani obrasci navika) počet će se dizati iz dubina, a struktura sebe ima priliku očistiti se od njih ostajući ravnodušna s onim što je bez otpora.
If you are looking for guidance in this process, the Samadhi meditation series (available for free) starts with techniques and then gradually moves toward less and less doing, until one reaches the still point where there is simply presence of the immanent Self or selfless-self. “Still point” is not the right description, but rather it is more of a dynamic stillness or pregnant emptiness; a non-dual plenum that transcends opposites. One comes to a place of pure choiceless awareness, the ground of one’s being, or natural state unmediated by a limited self. Even while one is practicing a technique, one can be aware of WHO or WHAT is practicing. For example if you are abiding with the breath it is possible to be simultaneously aware of awareness. The mind’s limited attention or first attention can be on the wide or narrow breath, and like the focal lens of a camera it can be narrow or wide, and one can point it or change the location within the sensory field that it is focused on. There is simultaneously an awareness that is simply aware of its own being, inseparable from these changeable qualities of limited attention; an awareness that does not change or have any quality whatsoever. This absolute awareness is not a mental activity, not a separating or discriminating of phenomena into “things”, but could be described as the space in which mental activity arises. Yet the word space is not right because there is no location; it is a space/emptiness/stillness or center that is everywhere and nowhere. Absolute awareness is what is simply aware without any object, while the mind’s attention is always aware nečega. Možete biti pažljivi na dah pomoću uma i istovremeno biti svjesni tko ili što promatra dah. Onaj koji vidi, čin viđenja i ono što je viđeno prepoznaju se kao jedno.
View the Samadhi Meditation Series
Vježbajte i meditaciju i samoispitivanje istovremeno dok ne shvatite da su jedno.
Throughout this writing I will be using the terms awakening and enlightenment in a specific way. One of my favorite Zen phrases is “not one, not two”. Awakening and enlightenment can be seen as “not one, not two”.
Što je buđenje?
Probuđenje je prepoznavanje vaše istinske prirode izvan imena i oblika. Probuđenje je buđenje iz sna o ograničenom ja. Onome tko to nije izravno iskusio, ovo su samo riječi i umu su shvatljive. Iskonska svjesnost postaje svjesna sebe kao svih stvari, ili bi se moglo reći da se shvaća kako su sve razine uma/sebstva prazna svjesnost. Postoje mnoge razine probuđenja (džana), ali kada dođe do potpunog prestanka zapletenosti ili identifikacije svjesnosti s umom, tada se otkriva čovjekova istinska priroda. Kroz povijest se to nazivalo Mokša, Nirvana, Nirvikalpa Samadhi, Fana, Kensho, Hesihija i mnogim drugim imenima. U Vedanti se ono što se spoznaje naziva Sebstvo s velikim “S” ili pravo ja, a u budizmu se to naziva “nema sebe” ili anatta ili shunyata. U hinduizmu ono što se spoznaje jest Parabrahman ili Paramatman, a u mističnom kršćanstvu to je božanstvo koje nema drugih svojstava osim jedinstva/bivstva; to je bezlično bivstvo Boga suprotstavljeno nekom aspektu trojstva.
Iako se jezik između tradicija može razlikovati, tradicije koje odražavaju perenijalno učenje sve ukazuju na temeljnu stvarnost iskustva buđenja, koje je zajedničko iskustvo ostvarenih bića. Iako ni samo reći ovo nije sasvim točno; to zapravo nije iskustvo budući da je riječ o slomu dualnosti iskustva i onoga tko iskustvo proživljava. Riječi nikada nisu sasvim točne kada to pokušavamo prenijeti.
Većina onih koji okuse probuđeno stanje izgubit će ga, pavši natrag u san i postajući žrtvom kolebanja uma i poistovjećivanja sa sobom. U Sandokaju, poznatoj zen pjesmi, kaže se: “Samo susresti apsolut još nije prosvjetljenje”. S apsolutne perspektive, buđenje u svoju pravu prirodu početak je i kraj duhovnog puta, ili spoznaja da je odredište oduvijek bilo prisutno od samog početka. S apsolutne perspektive postoji prepoznavanje onoga što nikada nije rođeno, one svjesnosti koja jednostavno je.
Kako je Isus rekao: “Prije nego što Abraham postaše, Ja jesam.” U početku, kada pokušate usmjeriti svjesnost prema osjećaju “JA JESAM” ili Sebi, ono što ćete vidjeti bit će lažno ja. No, ako niste pokolebani mnogim slojevima i razinama iluzija koje se pojavljuju te ste ustrajni i ozbiljni u svom traganju, tada će se ograničeno egoično ja povući i Samadhi će biti spoznat. U tom sjedinjenom stanju moguće je svitanje prajne/mudrosti. Čak i samo jedan okus može nepovratki promijeniti vaš život, jer će postojati spoznaja da niste samo ova ograničena, prolazna struktura sebe.
Buđenje je potencijalni početak procesa prosvjetljenja, što je ubrzano razdoblje unutarnjeg razvoja koje pročišćava ljudski spremnik, dopuštajući osobi da ostane u probuđenom stanju tako da Samadhi ne dolazi i odlazi. Istina je da će se većina ljudi vratiti na spavanje jer nisu voljni ili sposobni odreći se uvjetovanih aktivnosti i sklonosti ega. Ograničeno ja zanima samo koncept of awakening, but it can not awaken. It will manufacture a facsimile, a spiritualized persona or ego construct around any awakening experience. The awakened state leaves no traces, no sankaras or conditioning and is not something that can be remembered. Any memory of one’s awakening is just a mentalized construct and must be let go of; one must always start with a beginner’s mind if one is to realize it again and again. Any knowledge of what the awakened state is, is a false screen or filter over awareness. As Socrates said, “I only know that I don’t know.” Awakening means the limited mind becomes a servant, and it will no longer be the master of one’s life. It is no longer “my will”, or “my knowing” but higher will or the heart’s will; one surrenders to the flow of the unfathomable Tao, the wisdom of the great reality.
One of my teachers (Nicolas) always asked “What are you willing to pay?” There is only one acceptable currency with which we can pay; ourself. But most people will not pay because the price is too high and the conditioning is too strong. People don’t want to allow pain or give up pleasure in order to transcend them both. One must allow good and evil to co-exist inside so that their alchemical union transmutes duality into something new. The “you” that you are becomes the dead soil out of which a new reality is born. The best use for the limited self in this process is to realize its own limitations, and to learn how to let go of dualistic thinking, preferences, manipulations, discrimination of this and that, craving and aversion; essentially to learn how to die.
Što je prosvjetljenje?
Sri Nisargadatta Maharaj je rekao: “Mora se upoznati [ograničeno] ja prije nego što se može nadilaziti [ograničeno] ja.” Mora se upoznati uvjetovani, ograničeni ego takvim kakav jest i mjesto iz kojega izvire prije nego što se može osloboditi poistovjećivanja s njim. Kada govorimo o bilo kojem “sustavu” ili progresivnom putu upoznavanja sebe kroz stupnjeve, tada uvijek govorimo o onome što je relativno. Govorimo o procesu prosvjetljenja, koji se bavi istraživanjem, razvojem uma i strukture sebe te čundjenjem osobnosti transparentnom priskonskoj svijesti. To je proces koji se odvija postepeno kroz vrijeme budući da je um struktura koja raste i živi.
Nijedna tehnika ili sustav ne mogu prisiliti ili donijeti prajnu odnosno oslobađajući uvid, ali vas uključuju u proces unutarnjeg pročišćenja koji povećava vjerojatnost da se to dogodi. Postoji zen izreka da se probuđenje događa naizgled slučajno, ali vježbanje čini čovjeka sklonijim nesrećama. Neki kršćanski mistici govorili su da nam Bog izlazi ususret na pola puta ili da Bog pomaže onima koji sami sebi pomažu. Moramo učiniti svoj dio kako bismo otkrili i predali egoistično ja, a kroz milost božanska će ruka posegnuti prema nama. Ta milost je svitanje istine o tome tko smo i što smo.
Enlightenment has two aspects: purification, which is becoming free from existing conditioning, and inner development, which is the growing or expanding of the self structure into higher levels of mind. Enlightenment is BOTH the expanding into the higher levels of self, and the purification or detaching from all levels of the self structure/soul. This is a process that happens through time, which results in a human vessel that will be increasingly fit to support or house primordial consciousness, or to let the sun shine through unobstructed by clouds.
Prosvjetljenje je proces razvoja koji omogućuje probuđeno stanje
postati stalna pozornica koja ne dolazi i ne odlazi.
Prosvjetljenje je ujedno oslobađanje od sankara, odnosno oslobađanje od uvjetovanih obrazaca koji upliću svjest u majU, i širenje u nove, suptilnije dimenzije sebe. Iznad mentalnih i fizičkih slojeva postojanja nalaze se energetski ili pranični slojevi, viši um/duhovna carstva i nedvojna carstva blaženstva.
Primordial awareness, which is our true nature, of course needs no enlightening; it is perfect as it is. The enlightenment process is only for the limited self. Upon realizing Samadhi one sees the absurdity of seeking awakening, since the awakening is identical to the dropping of all seeking and the seeker! Or more precisely the seeker, the seeking and what is sought are realized as one with all that is. One wakes up but continues to become enlightened, continues to develop the self and to grow, expanding the tree of life to become a continuous bridge between the world of form and the formless, while at the same time realizing the illusory nature of the limited self structure. Those who have realized the ultimate truth may laugh at the absurdity of the human condition, and the seeking and striving that is both futile and necessary if we are to awaken. One laughs at one’s efforts to find something that was never lost, and to seek something that is only obscured by seeking itself.