“Istina koja nadilazi intelekto neće se sagledati pomoću intellekta. Do točke ne-djelovanja neće se stići pomoću namjernog djelovanja. Ako želiš postići točku ne-djelovanja koja nadilazi misao, presijeci korijen samoga uma i počivaj u goloj svjesnosti!”
~ Tilopa, Mahamudra Upadesha
Meditacija i vlastito istraživanje zapravo su dva aspekta jednog puta do Samadhija. U kvantnoj fizici svjetlost se vidi kao i val i čestica, ovisno o tome je li promatrač prisutan. Slično tome, stvarnost postaje sve više valovita kada promatrač počne spajati se s onim što promatra u meditaciji. Osobno se doživljava kao slobodni protok osjetila ili unutarnje energije dok se promatrač spaja s onim što se promatra. Ili, točnije, zapravo se ne događa nikakvo spajanje, nego nestaje iluzija odvojenosti, ili se ostvaruje viša (vremenska) perspektiva. Ovo spajanje može se dogoditi u progresivnim fazama meditativne apsorpcije, ili se buđenje može dogoditi u trenu. U Zenu se kaže da se najprije čini da je planina planina. Tada, kako se dublje približavamo, postaje jasno da planina više nije planina. A nakon spoznaje konačne istine, planina je opet planina. Kada se bez reakcije posve usredotočimo na opću fizičku stvarnost, otkriva se valovita ocean prane. Ako nastavimo s istraživanjem, oboje čvrst oblik i valovita energija ostvaruju se kao identični samoj svjesnosti. Planina je ponovno planina, u svakom pogledu identična onome kakva je bila kad ste počeli. Ipak, u konačnom ostvarenju planina nije nešto odvojeno od svjesnosti; ti jesi taj.
Ako meditator oscilira između grube materijalne stvarnosti i pranskih ili suptilnih stanja svijesti, to je još uvijek igra unutar dualnosti. U toj igri čovjek može naučiti kako otpustiti grubu fizičku stvarnost, doživljavajući suptilnu unutarnju energiju koja se oslobađa kretanja u uvjetovanim obrascima. S druge se strane stanje suptilne energije ponovno može promijeniti u grubu stvarnost. Može se doživjeti jedno ili drugo, ali ne oboje istovremeno. U pokretu s dva proreza u kvantnoj fizici ne možemo promatrati foton kao val i česticu istovremeno. Da bi se to dogodilo, promatrač bi morao biti i prisutan i odsutan u isto vrijeme, što nema smisla iz linearne perspektive vezane uz vrijeme. Pa ipak, upravo se to događa u Samadhiju; kruti promatrač vezan uz vrijeme nestaje ili otpušta svoje neprekidno traženje jednog ili drugog stanja, i čovjek se budi kao bezvremenska svjesnost prisutna svugdje i nigdje. Viđenik, viđeno i čin viđenja spoznaju se kao jedno. Čestica fotona, val i promatrač spoznaju se kao jedno.
“Kao sunce iza oblaka, čovjekova prava priroda uvijek sjaji, ali je zaklonjena oblacima uma.”
Nazivamo li našu praksu meditacijom ili samospitivanjem, počinjemo u stanju dualističke odvojenosti i percipiramo svijet nalik česticama koji se sastoji od stvari koji je generiran ograničenim umom. Promatramo tijelo sastavljeno od odvojenih dijelova na kojima nastaju osjeti, osjećaji, misli i fenomeni, i naše iskustvo života i sebe filtrirano je kroz ovaj redukcijski ventil. Ako ostanemo uz bilo koji predmet meditacije koji koristimo (bilo da je to dah, osjeti ili sama svjesnost), ne reagirajući ni na kakav osjet ili fenomen koji se pojavi, tada se proces džane ili meditativne apsorpcije nastavlja sve dok se ili ne prestane meditirati, ili dok se promatrač i promatrano ne spoznaju kao jedno. Um, koji se stalno mijenja i postaje, uvijek u pokretu, stapa se s čistim ili se otkriva kao čisto svijest, koja se ne kreće niti se mijenja. Dimenzija nepokretnosti nije negdje drugdje, već je inherentna unutar uma i istovjetna s njime.
Bilo koja tehnika meditacije koja se primjenjuje dio je uvjetovanog uma ili dijela strukture ja i u konačnici se mora rastopiti u nedjelovanju. Mi uvijek Započnite bilo kakvu praksu (svjesno ili nesvjesno) radeći na rastakanju iluzije o ograničenom ja, inače bismo već bili u Samadhiju i ne bi bilo prakse. Siječemo korijen iluzije dopuštajući svemu da bude kakvo jest, bez ikakvog manipuliranja stvarnošću ili odgovaranja na iluziju. Za to je potrebna i disciplina da ostanemo prisutni u onome što jest i prodremo u to, te sposobnost unutarnje predaje ili neotpora onome što jest kako se praksa odvija na sve dubljim i dubljim razinama. Drevne prakse spokojstva i uvidne meditacije, samatha i vipassana, gledano iz perspektive vječnog učenja, temeljne su za sve tehnike meditacije koje služe uklanjanju identifikacije sa strukturom sebe. Samatha se može prakticirati istovremeno s vipassanom, i poput dviju pticinih krila ta dva aspekta meditacije, ako su u ravnoteži, nose čovjeka do Samadhija.
Dublje razine meditativne apsorpcije postižu se kada je čovjek u stanju meditirati/istraživati dulje vrijeme bez reakcije, bez poistovjećivanja s fenomenima koji se pojavljuju, ostajući u ekvanimnom i spokojnom stanju prisutnosti. Opažaju se sve suptilniji osjetilni fenomeni, suptilnije energije, sve dok osjetila ne postanu jasna i transparentna, slobodno tekući s pranom, a um se pročisti od nesvjesnih obrazaca navika, koji predstavljaju preferiranje jedne senzacije nad drugom. Na taj način iluzija ograničenog ja gubi svoju moć i oblaci uma se raspršuju, otkrivajući priskonsku svjesnost koja je oduvijek bila prisutna.
“Meditirati jedan dan o značenju istinitoga Priroda stvari donosi veće duhovne dobrobiti nego slušanje i proučavanje Dharme tijekom mnogih eona.”
~Mahosnisa-sutra
Može se provesti desetljeća u meditaciji koristeći uvjetovanu tehniku i nikada spoznati svoju pravu prirodu ako nedostaje komponenta samospitivanja. Ako se netko drži tehnike meditacije, tada sama tehnika postaje užad koja ga veže za poznato. S druge strane, ako radimo samo samospitivanje kako bismo otkrili svoju pravu prirodu, uvjetovana struktura sebe vjerojatno se neće pročistiti do svojih dubina, jer je teško/malo vjerojatno dosegnuti najdublje sankare bez prakticiranja dugih razdoblja meditacije. Čovjek može privremeno imati iskustva buđenja kao rezultat samospitivanja, ali ako ljudski posuda nije pročišćena u korijenu, stari će se uvjetovani obrasci vratiti. Poput korova koji je odrezan samo na vrhu, čovjekova će zabluda ponovno izrasti. Kada se i samospitivanje i meditacija prakticiraju duboko dirajući korijen žudnje i odbojnosti, tada svako obuhvaća jedno drugo. Kada meditacija i samospitivanje postanu nerazdvojno jedno, to je praksa koja vodi do Samadhija i oslobađajuće spoznaje.
Neki sustavi meditacije (budistički, jogijski, taoistički) naglašavaju tehnike poput promatranja disanja i usmjeravanja pažnje na tjelesne senzacije, unutarnju energiju ili misli. Drugi, poput tradicija nedualne ili vlastite introspekcije (poput Vedante, Dzogčena, Zena i Mahamudre), naglašavaju odricanje od svih uvjetovanih tehnika i opuštanje kao samoj svijesti. Dakle, koji put treba koristiti?
Oba vrata vode u jedan Samadhi.
Velika iluzija unutar dualnosti jest ta da postoje zapravo dvoja vrata, dok je istina da su meditacija i samoispitivanje dva kraja jednog kontinuiteta. Kontinuitet je ljudsko iskustvo kroz vrijeme, od svijesti poistovjećene s grubom fizičkom razinom, preko suptilnih aspekata energije i uma, do uzročne svjesnosti. Većina ljudi ne prakticira ni meditaciju ni samoispitivanje dovoljno duboko ili dovoljno dugo da bi ih spoznala kao jedno (da bi spoznali Samadhije). Ako vježbate dovoljno dugo, odvija se proces meditativnog stapanja ili “jhane”, dok se meditant stapa s objektom meditacije. Riječ jhana ista je riječ kao i “dhyana” na sanskrtu, što je 7. ud Patanjalijevih osam udova joge. To je ista riječ kao “Zen” i “Chan” unutar tih tradicija koje su po njoj nazvane. Buda opisuje svoju noć prosvjetljenja:
“U meni se probudila neumorna energija i uspostavljena je nepopustljiva svjesnost, tijelo mi je bilo spokojno i mirno, um koncentriran i sjedinjen. Sasvim odvojen od osjetnih užitaka, odvojen od nezdravih stanja, ušao sam i boravio u prvoj džani... drugoj džani... trećoj džani... i četvrtoj džani. ~ Samaññaphala sutta
Kad se dogodi alkemija džane, tehnika otpada dok se gubite u objektu meditacije i prelazite s iskustva grube stvarnosti na proživljavanje pranskog polja i suptilnih slojeva maje ili sebe, do spoznaje uzročne praznine svijesti koja je nerazdvojiva od drugih slojeva. Ako ste u stanju ostati nereaktivni na bilo koje stanje koje se odvija, tada ćete biti u optimalnom stanju da se pransko polje ili Buddin um sami probude i da se velika stvarnost otkrije. Slično tome, ako dovoljno duboko istražujete Sebe, skrivene sankare/ samskare (nesvjesni uvjetovani obrasci navika) počet će se dizati iz dubina, a struktura sebe ima priliku očistiti se od njih ostajući ravnodušna s onim što je bez otpora.
Ako tražite smjernice u ovom procesu, serija meditacija Samadhi (koja je dostupna besplatno) započinje s tehnikama i zatim postupno prelazi na sve manje i manje aktivnosti, sve dok se ne dosegne točka mirovanja gdje postoji samo prisutnost immanentnog Ja ili nesebičnog Ja. “Točka mirovanja” nije točno opisivanje, već više dinamika mirovanja ili trule praznine; ne-dualno punjenje koje nadilazi suprotstavljanje. Dođete do mjesta čiste svjesnosti bez izbora, koja je temelj vašeg bića ili prirodno stanje koje nije posredovano ograničenim ja. Čak i dok prakticirate tehnike, možete biti svjesni WHO-a ili ČEG-a koji prakticira. Na primjer, ako se koncentrirate na dah, moguće je istovremeno biti svjesni svjesnosti. Ograničena pažnja ili prva pozornost uma može biti usmjerena na široki ili uski dah, a poput fokusne leće fotoaparata može biti usmjerena na široki ili uski vidni pol i može se pomičiti ili promijeniti na kojem se dijelu osjetilnog polja usredotočuje. Istovremeno postoji i svjesnost koja je jednostavno svjesna vlastitog postojanja, neodvojiva od ovih promjenjivih svojstava ograničene pažnje; svjesnost koja se ne mijenja i koja uopće nema nikakve kvalitete. Ova apsolutna svjesnost nije mentalna aktivnost, nije odvajanje ili diskriminiranje pojava u “stvari”, nego bi se mogla opisati kao prostor u kojem se javlja mentalna aktivnost. Međutim, riječ „prostor” nije ispravna jer nema lokacije; to je prostor/praznina/stanje ili centar koji je svuda i nigdje. Absolutna svjesnost je ono što jednostavno je svjesno bez bilo kojeg objekta, dok je pažnja uma uvijek svjesna. nečega. Možete biti pažljivi na dah pomoću uma i istovremeno biti svjesni tko ili što promatra dah. Onaj koji vidi, čin viđenja i ono što je viđeno prepoznaju se kao jedno.
Pogledajte seriju meditacija Samadhi
Vježbajte i meditaciju i samoispitivanje istovremeno dok ne shvatite da su jedno.
U ovom radu ću koristiti termine buđenje i prosvjetljenje na specifičan način. Jedna od mojih omiljenih Zen fraza glasi: “ne jedan, ne dva”. Buđenje i prosvjetljenje mogu se promatrati kao “ne jedan, ne dva”.
Što je buđenje?
Probuđenje je prepoznavanje vaše istinske prirode izvan imena i oblika. Probuđenje je buđenje iz sna o ograničenom ja. Onome tko to nije izravno iskusio, ovo su samo riječi i umu su shvatljive. Iskonska svjesnost postaje svjesna sebe kao svih stvari, ili bi se moglo reći da se shvaća kako su sve razine uma/sebstva prazna svjesnost. Postoje mnoge razine probuđenja (džana), ali kada dođe do potpunog prestanka zapletenosti ili identifikacije svjesnosti s umom, tada se otkriva čovjekova istinska priroda. Kroz povijest se to nazivalo Mokša, Nirvana, Nirvikalpa Samadhi, Fana, Kensho, Hesihija i mnogim drugim imenima. U Vedanti se ono što se spoznaje naziva Sebstvo s velikim “S” ili pravo ja, a u budizmu se to naziva “nema sebe” ili anatta ili shunyata. U hinduizmu ono što se spoznaje jest Parabrahman ili Paramatman, a u mističnom kršćanstvu to je božanstvo koje nema drugih svojstava osim jedinstva/bivstva; to je bezlično bivstvo Boga suprotstavljeno nekom aspektu trojstva.
Iako se jezik između tradicija može razlikovati, tradicije koje odražavaju perenijalno učenje sve ukazuju na temeljnu stvarnost iskustva buđenja, koje je zajedničko iskustvo ostvarenih bića. Iako ni samo reći ovo nije sasvim točno; to zapravo nije iskustvo budući da je riječ o slomu dualnosti iskustva i onoga tko iskustvo proživljava. Riječi nikada nisu sasvim točne kada to pokušavamo prenijeti.
Većina onih koji okuse probuđeno stanje izgubit će ga, pavši natrag u san i postajući žrtvom kolebanja uma i poistovjećivanja sa sobom. U Sandokaju, poznatoj zen pjesmi, kaže se: “Samo susresti apsolut još nije prosvjetljenje”. S apsolutne perspektive, buđenje u svoju pravu prirodu početak je i kraj duhovnog puta, ili spoznaja da je odredište oduvijek bilo prisutno od samog početka. S apsolutne perspektive postoji prepoznavanje onoga što nikada nije rođeno, one svjesnosti koja jednostavno je.
Kako je Isus rekao: “Prije nego što Abraham postaše, Ja jesam.” U početku, kada pokušate usmjeriti svjesnost prema osjećaju “JA JESAM” ili Sebi, ono što ćete vidjeti bit će lažno ja. No, ako niste pokolebani mnogim slojevima i razinama iluzija koje se pojavljuju te ste ustrajni i ozbiljni u svom traganju, tada će se ograničeno egoično ja povući i Samadhi će biti spoznat. U tom sjedinjenom stanju moguće je svitanje prajne/mudrosti. Čak i samo jedan okus može nepovratki promijeniti vaš život, jer će postojati spoznaja da niste samo ova ograničena, prolazna struktura sebe.
Buđenje je potencijalni početak procesa prosvjetljenja, što je ubrzano razdoblje unutarnjeg razvoja koje pročišćava ljudski spremnik, dopuštajući osobi da ostane u probuđenom stanju tako da Samadhi ne dolazi i odlazi. Istina je da će se većina ljudi vratiti na spavanje jer nisu voljni ili sposobni odreći se uvjetovanih aktivnosti i sklonosti ega. Ograničeno ja zanima samo koncept od buđenja, ali ono ne može se probuditi. Stvara se fiksna verzija, duhovno preoblikovana figura ili konstrukcija ega oko bilo kojeg iskustva buđenja. Buđenje ne ostavlja tragove, nema sankara ili uvjerenja i nije nešto što se može zapamtiti. Sjećanje na vlastito buđenje je samo mentalizirana verzija i mora se pustiti; ako se želi ponovno i ponovno realizirati, uvijek je potrebno započeti s umom početnika. Bilo koje znanje o tome što je buđenje, to je lažna slika ili filter koji prekriva svijest. Kao što je rekao Sokrat: “Samo znam da ne znam.” Buđenje znači da ograničeno uma postaje sluga, i više neće biti gospodar vlastitog života. To više nije “moja volja”, ili “moja spoznaja”, nego viša volja ili volja srca; čovjek se predaje toku nepromišljenog Taosa, mudrosti velike stvarnosti.
Jedan od mojih učitelja (Nicolas) uvijek je pitao: “Što ste spremni platiti?” Postoji samo jedna prihvatljiva valuta s kojom možemo platiti: sami sebe. No većina ljudi neće platiti jer cijena je previsoka i uvjeti su previše jaki. Ljudi ne žele dopustiti bol ili odustati od užitka kako bi transcendirali oba. Moramo dopustiti da dobro i zlo postoje zajedno kako bi njihovo alkemijsko jedinstvo pretvorilo dualnost u nešto novo. “Ti” koji jesi postaje mrtva zemlja iz koje se rađa nova stvarnost. Najbolja upotreba ograničenog ja u ovom procesu je da se shvati njegova vlastita ograničenost i nauči pustiti za sobom dualističko razmišljanje, preferencije, manipulacije, diskriminaciju toga i onoga, žudnju i odbojnost; u suštini, naučiti kako umrijeti..
Što je prosvjetljenje?
Sri Nisargadatta Maharaj je rekao: “Mora se upoznati [ograničeno] ja prije nego što se može nadilaziti [ograničeno] ja.” Mora se upoznati uvjetovani, ograničeni ego takvim kakav jest i mjesto iz kojega izvire prije nego što se može osloboditi poistovjećivanja s njim. Kada govorimo o bilo kojem “sustavu” ili progresivnom putu upoznavanja sebe kroz stupnjeve, tada uvijek govorimo o onome što je relativno. Govorimo o procesu prosvjetljenja, koji se bavi istraživanjem, razvojem uma i strukture sebe te čundjenjem osobnosti transparentnom priskonskoj svijesti. To je proces koji se odvija postepeno kroz vrijeme budući da je um struktura koja raste i živi.
Nijedna tehnika ili sustav ne mogu prisiliti ili donijeti prajnu odnosno oslobađajući uvid, ali vas uključuju u proces unutarnjeg pročišćenja koji povećava vjerojatnost da se to dogodi. Postoji zen izreka da se probuđenje događa naizgled slučajno, ali vježbanje čini čovjeka sklonijim nesrećama. Neki kršćanski mistici govorili su da nam Bog izlazi ususret na pola puta ili da Bog pomaže onima koji sami sebi pomažu. Moramo učiniti svoj dio kako bismo otkrili i predali egoistično ja, a kroz milost božanska će ruka posegnuti prema nama. Ta milost je svitanje istine o tome tko smo i što smo.
Prosvjetljenje ima dva aspekta: pročišćavanje, što znači oslobođenje od postojećih uvjerenja i uvjerenja, i unutarnji razvoj, što znači rast ili širenje vlastite strukture u viša razine uma. Prosvjetljenje je I SAMO širenje u viša razine same sebe i PROČISČAVANJE ili odvajanje od svih razina vlastite strukture/duše. To je proces koji se odvija kroz vrijeme i koji rezultira ljudskim stanjem koji će sve više biti sposoban podržati ili primiti pradavnu svijest ili omogućiti da sunce prosvijetli bez prepreka zbog oblaka.
Prosvjetljenje je proces razvoja koji omogućuje probuđeno stanje
postati stalna pozornica koja ne dolazi i ne odlazi.
Prosvjetljenje je ujedno oslobađanje od sankara, odnosno oslobađanje od uvjetovanih obrazaca koji upliću svjest u majU, i širenje u nove, suptilnije dimenzije sebe. Iznad mentalnih i fizičkih slojeva postojanja nalaze se energetski ili pranični slojevi, viši um/duhovna carstva i nedvojna carstva blaženstva.
Prvotna svjesnost, koja je naša istinska priroda, naravno ne treba prosvjetljivanje; ona je savršena takva kakva jest. Proces prosvjetljenja je namijenjen samo ograničenom ja. Po spoznanju Samadhi vidimo apsurd traženja prosvjetljenja, jer prosvjetljenje je identično odustajanju od traženja i tražitelja! Ili, točnije, tražitelj, traženje i ono što se traži, shvaćaju se kao jedno s svemirom. Odrastamo, razvijamo se i rastemo, širimo stabljiku života kako bismo postali trajno most između svijeta oblika i bezobličnog, dok istodobno spoznajemo iluzornu prirodu ograničenog ja. Oni koji su spoznali krajnju istinu smiju se apsurdnosti ljudskog stanja, kao i traženju i nastojanju koji su obećani kao uzaludni i nužni ako želimo prosvijetliti se. Smiju se vlastitim naporima da se pronađe nešto što nikada nije izgubljeno i da se traži nešto što je samo zamračeno traženjem samog sebe.