“Nema puta, ali samo bi ga budala propustila slijediti.”
Put do Samadhija nije vrsta puta na kojem se stavlja jedna nogu ispred druge kako bi se stiglo do nekog odredišta. Put je uklanjanje iluzije, otpuštanje poistovjećivanja s ograničenim ja, tako da se čovjek probudi upravo tamo gdje jest.
Drevni mistici, jogiji i vidovnjaci govorili su da je sve primordijalna svjesnost, ili nedvojna svijest koja je istovremeno praznina i forma (sve što jePrvobitna svjesnost nije ono na što obično mislimo kada govorimo o svijesti; ona je ono što je svjesno svijesti dok ona prelazi iz jednog stanja u drugo. U takozvanom “normalnom” životu svjesni smo triju stanja svijesti: budnog stanja, sanjanja i dubokog sna, a ta stanja dolaze i prolaze. Prvobitna svjesnost svjesna je dolaženja i dolaženja i dolaženja... oprostite, dolaženja i dolaženja... dolaženja i dolaženja tih stanja, ali sama ne dolazi i ne prolazi. U Vedanti se naziva turiya, četvrto stanje, temelj vašeg postojanja. Ona je uvijek svjesna, a ipak nije odvojena od onoga što se promatra.
Um se može pitati “kako mogu spoznati sebe kao ovu čistu svjesnost?” Želja za hvatanjem istine uvijek dolazi iz egoističnog uma koji želi steći svjesnost, ali je nikada ne može steći jer je on upravo ono čega se treba odreći da bi se ona spoznala. Prajna ili mudrost istine jest buđenje u ono što jest uvijek već Ako nisi oprezan, um te može odvesti niz put beskrajnog traženja u pokušaju da dodaš više sebi. Oslobođenje je kraj traženja i spoznaja lažnog ja koje pokušava nešto postići.
Ne tražite prosvjetljenje ni izvanredna stanja bića, jer je svako traženje aktivnost ega. Jednostavno prestanite cijeniti i loviti iluzije, i izvor će se sam otkriti.
Usmjeri svjesnost s iluzije prema samoj svjesnosti i dopusti svemu da bude kakvo jest sve dok ne spoznaš istinsko Ja ili Boga, a to je probuđena svijest koja ne dolazi i ne odlazi. Iz perspektive dualnog svijeta postoje dva dijela ili dva puta do Samadhija. Yin i Yang zajedno tvore nerazdvojivu sjedinjenu cjelinu. Nema Yina bez Yanga, baš kao što nema šalice bez praznine unutra. Dvije su strane postojanja ono što se mijenja i ono što se ne mijenja. Temelj tvog bića savršen je u svojoj nedualnoj praznoj punini, vječan u svojoj dinamičnoj nepomičnosti, neograničen jer postoji svugdje i nigdje. Put bez puta je ostvariti sve dublji razvojni proces unutar strukture sebe i istodobno spoznati našu pravu prirodu, koja je iskonska svjesnost izvan imena i oblika. Samadhi je kada se svijet koji se neprestano mijenja stapa ili sjedinjuje s onim što je nepromjenjivo. Ni to nije potpuno točno; zapravo se ništa ne spaja jer ništa zapravo nije bilo odvojeno. Iluzija odvojenosti otpada otkrivajući da je sve oduvijek bilo ta jedna iskonska svijest.
Svijet onoga tko pati u Samsari identičan je svijetu probuđenog, osim što je kod prvoga posredovan lažnim ja. Kršćanskim rječnikom moglo bi se reći da je poistovjećenost s ograničenim ja pakao, a oslobođenost od ograničenog ja raj. Jean-Paul Sartre je jednom izjavio: “Pakao, to su drugi.” Kad se ova izjava dublje prouči, otkriva se duboka istina. Kad god postoji bilo kakvo razlikovanje između sebe i drugoga, tada se čovjek nalazi u paklu, koji nije ništa drugo nego krug egoističnog djelovanja (žudnje i odbojnosti). Pakao je poistovjećenost s ograničenim ja, što predstavlja stvaranje ili nastanak dualnosti sebe i drugoga.
Kad se čovjek probudi, izravnim spoznanjem shvaća da “ja nisam ovaj ograničeni um/tijelo”. To spoznanje, jednom prepoznato i učvršćeno u umu, može egu dati osjećaj relativne slobode od vlastitog uvjetovanja; svojevrsno labavljenje lanaca. Može se javiti osjećaj lakoće i razumijevanja da vi niste taj ograničeni lik, te da niste dužni slijediti scenarij koji je zacrtan za vaš život. Pa ipak, upravo ovo uvjerenje može postati temelj za novi lik ili novu duhovnu personu. Ako i dalje govorite “ja nisam ovaj ograničeni um/tijelo, ja sam svjesnost”, tada dolazi do raskola, dualnosti ili odvojenosti između svjesnosti i uma/tijela. Ta odvojenost je lažna iluzija koju stvara ograničeni egotični um i možete biti sigurni da je vaš put prisvojilo lažno ja.
U svijetu u kojem danas živimo, život većine ljudi ograničen je na fizičke i mentalne ovoje duše, i kada onako ovlaš zavire u ono što je izvan tih razina, njihova se svijest često ponovno privuče natrag u iluziju uma/tijela. Budući da je obrazac navike uma toliko snažan, većina će ljudi izmisliti priču ili narativ o svom iskustvu buđenja. Moramo biti budni da se ne poistovjetimo s time da smo probuđena ili prosvijetljena osoba, jer to je najveća iluzija od svih. Kao što je zen učitelj Suzuki rekao: Strogo govoreći, nema prosvijetljenih ljudi, postoji samo prosvijetljeno djelovanje.“
Nemojte zamijeniti razumijevanje s ostvarenjem (ostvarenje je stvaran budno stanje).
I nemoj zamijeniti ostvarenje s oslobođenjem (oslobođenje je probuđeno stanje koje ne dolazi i ne odlazi).
Vaš um doslovno ne može zamisliti kamo put vodi. Ograničeni um bit će vaša najveća prepreka. Zapravo, vaša identifikacija s ograničenim umom bit će vaša jedina prepreka na putu bez puta. Gotovo sve na svijetu usmjerava nas u suprotnom smjeru, prema razini jezika i uvjetovanih misli koje čine takozvani vanjski svijet. Uvjetovani smo da tražimo rješenja izvan sebe i sve dok tražimo, ostat ćemo unutar labirinta uma i nikada nećemo dosegnuti unutarnju smirenost. Ipak, kada se čovjek probudi, njegova se prava priroda otkriva kao sama bit uma. Jedina je razlika u tome što je probuđeni um neograničen, dok je egocentrični ili osobni um ograničen.
“Tragati znači patiti. Ne tragati ni za čim jest blagoslov.
Sokrat je poznat po izjavi “Znam da ništa ne znam”, i upravo ga je to neznanje učinilo najmudrijim čovjekom u Grčkoj. On ne zna i stoga je pronašao Put. Najvažnija stvar koju niži um može naučiti jest njegova ograničenost s obzirom na put. Spoznaja ograničenosti uma nije isto što i spoznaja istine, ali je nužan prvi korak. Mora se prekinuti s uzaludnim, neprekidnim aktivnostima koje čovjeka drže u potrazi za nekim znanjem, transcendentnim stanjem ili iskustvom, ili nekom “stvari”. Istina se ne pronalazi odgovorima ili postignućima na razini uma, već unutar nedokučive ne-dualne prazne punine srca. Ona se spoznaje kada preispitivanje prestane. Istinu ne možete “dobiti” ili steći, vi se samo budite u istini kroz Samadhiju, kroz alkemiju koja topi ja kada netko usredotočeno, nepokolebljivo odbija odgovarati na iluzije. Putem negativne staze, via negativa, dolazimo do spoznaje istine o tome što jesmo, otpuštajući sve ono što nismo. Tada se izravno spoznaje da ste oduvijek bili ta sveprisutna svjesnost.
Legendarni učitelj Bodhidharma osnivač je i prvi patrijarh chan budizma u Kini, koji je kasnije u Japanu postao zen. Priča kaže da je Bodhidharmu pozvao car Wu, koji ga je htio ispitati jer je čuo da je veliki mudrac.
“Tko si ti, koji stojiš preda mnom?” upita car.
“Ne znam”, reče Bodhidharma.
Ovim odgovorom Bodhidharma presijeca sve umne trikove i obmane. Nije stvar u tome da je Bodhidharma bio agnosticizam, vjerujući u nespoznatljivost svoje prave prirode. Bodhidharma je bio probuđen kao iskonska svjesnost, ali ograničeni um ju nije sposoban predočiti. Riječi ne prenose prešutnu istinu jer riječi su buka. One ne prenose mir jer su pokret. Riječi su prst koji pokazuje prema mjesecu. Nemojte zamijeniti prst sa samim mjesecem. Nije moguće ukazati na iskonsku svjesnost. .
Kako možeš ukazati na ono što je svugdje i nigdje? Ipak, sva duhovna učenja pokušavaju učiniti upravo to.
Iz relativne perspektive, um i osjetila filtriraju i reduciraju vibracijsko polje kako bismo mogli imati ljudsko iskustvo. Ova smanjena projekcija predstavlja simulaciju čitavog vanjskog svijeta, posredovanu kroz ograničeno ja. Sva energija i fenomeni usmjereni su u spirale velova iluzije, ekrana ili barijere koju je potrebno nadilaziti kako bi se izravno probudili u istinu. Čak je i prividno nadilaženje iluzije također iluzija. Oni koji su spoznali svoju pravu prirodu rekli su da postoji samo pojavljuje se da postoji barijera između vas i iskonske svijesti, budući da je zapravo sve ta svijest. Sve dok iluzija ograničenog ja ustraje, igra se igra skrivača sa sviješću. Iako mentalno možemo shvatiti da je cijela struktura ja iluzorna, ostajemo upleteni u iluziju, još uvijek reagirajući na preferencije i uvjetovane konstrukte kako se javljaju žudnja i odbojnost. Da bi se prodrlo do njezine dubine, potrebna je velika budnost i čovjek mora željeti buđenje više nego iluziju, više nego sam život.
Ako je sve iluzija, zašto onda jednostavno ne ostati usredotočeno svjestan svjesnosti, okrećući svjesnost natrag na samu sebe i ignorirajući iluziju? To je lakše reći nego učiniti. Za većinu nas iluzija je iznimno postojana i nečiji mir je neprestano narušen kolebanjima uma (vritijima ili “vrtlogom” uma). Čim pokušamo napustiti svoje uvjetovane obrasce, neumoljiva gravitacija i inercija matrike povući će nas natrag u svoju spiralu maje. Dobro utabani utori uvjetovanog obrasca su uspostavljeni i energija će se automatski nastaviti kretati tim starim kanalima ako ne dođe do prekida i preusmjeravanja ožičenja. Put je pročišćavanje i biološkog uvjetovanja i onog uvjetovanja koje je naslijeđeno društveno. Unutar našeg biološkog uvjetovanja nalazi se najdublji impuls odgovora na podražaj koji biva sublimiran na više i složenije razine misli i ponašanja. Naše društveno uvjetovanje izgrađeno je na vrhu primitivnih impulsa i ugrađeno u reptilsko uvjetovanje koje je kod kuće u reptilskom mozgu.
Na tom putu iznosimo na svjetlost obrasce skrivene u nesvjesnom, a postoje i nadsvjesne faze evolucije kojih čovjek isto tako nije svjestan jer nisu izronile iz njegovog unutarnjeg rasta. Nadsvijest je poput cvijeta koji još nije procvao i ne znamo kako će izgledati.
Postoji stara poslovica (na sanskrtu nazvana Kupamanduka) o žabi koja svoj život provodi na dnu bunara. Žaba vjeruje da je bunar cijeli svijet. Ona istražuje svaki kamenčić unutar bunara i mjeri ga u svim smjerovima, tako da s krajnjim samopouzdanjem govori o cijelom svijetu. Jednoga dana riba upadne u bunar i priča nevjerojatne priče o vanjskom svijetu i plivanju u prostranom moru. Žaba to doslovno ne može shvatiti niti zamisliti, pa te priče odbacuje kao laži ili ludilo.
Mi smo kao žaba u bunaru. Ne znamo ono što ne znamo.
Nesvjesno je upravo to; nesvjestan. Kad bismo znali što je to, onda bi bilo svjesno. Ne možemo odbaciti niti se osloboditi obrasca koji držimo, a kojega nismo svjesni. Postoje dijelovi nas koji su skriveni, koji djeluju nesvjesno unutar naše životinjske prirode; duboka žudnja i odbojnost povezani s reptilskim mozgom i sublimirani u svim aspektima ponašanja i života. I postoje aspekti nas koji su nadsvjesni, a djeluju unutar obrazaca ili struktura na višim razinama duše, ali nismo uspostavili veze s tim suptilnim domenama.
Imamo priliku u ovom životu ići dalje za van dublje. Proces prosvjetljenja vodi nas dalje u prostranstva kozmičkog uma, dok nas buđenje vodi dublje u sadašnji trenutak. Dok hodamo tim putem, vjerojatno ćemo imati trenutaka kada nismo budni; identificirani s nekim aspektom iluzije. Privlačnost spiralne maje je jaka. Osim formalnog prakse meditacije i samoispitivanja, možemo iskoristiti svaki trenutak našeg života da postanemo svjesniji, da postanemo slobodniji. To se događa prirodno kada konačno prestanemo odgovarati na iluzije. Kada prestanemo odgovarati na iluzije, unutar strukture sebe stvara se trenje dok stari obrasci umiru, što rezultira transformacijom i rađanjem viših razina svijesti. Ti postati mrtvo tlo iz kojeg će se roditi sljedeća razina ti raste. U procesu prosvjetljenja, osjećaj vas nastavlja se širiti, obuhvaćajući sve više uma/maye i viših razina sebe, sve dok ne postane identičan sa svemu što jest (konačno se budeći kao nedvojbena stvarnost). S relativnog gledišta nastavljamo raditi kako bismo postali slobodni, čak i ako je s apsolutne perspektive naša prava priroda uvijek već slobodna. Ovo je put bez puta.