Samadhi Film, Prvi dio
Maya, iluzija ja
Samadhi je drevna sanskritska riječ za koju ne postoji moderan ekvivalent. Postoji temeljni izazov u snimanju filma o Samadhiju. Samadhi ukazuje na nešto što se ne može prenijeti na razini uma.
Ovaj film je jednostavno vanjska manifestacija mog vlastitog unutarnjeg putovanja. Namjera nije poučiti vas o Samadhiju ili pružiti informacije vašem umu, već vas nadahnuti da izravno otkrijete svoju istinsku prirodu. Samadhi je sada relevantniji nego ikad. Nalazimo se u razdoblju povijesti kada ne samo da smo zaboravili Samadhi, već smo zaboravili i da smo zaboravili.
To zaboravljanje je Maya, iluzija ja.
Kao ljudi, većina nas živi uronjena u svakodnevni život, s malo razmišljanja o tome tko smo, zašto smo ovdje ili kamo idemo. Većina nas nikada nije spoznala istinsko ja, dušu ili ono što je Buddha nazvao annata – ono što je izvan imena i oblika, izvan razmišljanja. Kao rezultat toga vjerujemo da smo ta ograničena tijela. Živimo u strahu, svjesno ili nesvjesno, da će umrijeti ograničena struktura ja s kojom smo identificirani.
U današnjem svijetu velika većina ljudi koji se bave religijskim ili duhovnim praksama poput joge, molitve, meditacije, pjevanja mantri ili bilo kakvih rituala prakticira uvjetovane tehnike. To znači da su one samo dio konstrukta ega. Traženje i aktivnost nisu problem – problem je u tome što mislite da ste pronašli odgovor u nekom vanjskom obliku.
Duhovnost u svom najčešćem obliku nije ništa drugačija od patološkog načina razmišljanja koji vlada svugdje. Ona je daljnja uznemirenost uma. Još ljudskog djelovanja, nasuprot ljudskom biću. Egotska konstrukcija želi više novca, više moći, više ljubavi, više svega. Oni na takozvanom duhovnom putu žele biti duhovniji, budniji, smireniji, mirniji, prosvjetljeniji. Opasnost za vas koji gledate ovaj film jest da će vaš um poželjeti steći Samadhi. Još je opasnije to što bi vaš um mogao pomisliti da je stekao Samadhi. Kad god postoji želja da se nešto postigne, možete biti sigurni da je u pitanju konstrukcija ega. Samadhi se ne odnosi na postizanje ili dodavanje bilo čega sebi.
Shvatiti Samadhi znači naučiti umrijeti prije smrti. Život i smrt su poput yina i yanga – neraskidiv kontinuitet. Beskonačno se odvijaju, bez početka i kraja. Kad odbijamo smrt, odbijamo i život. Kada izravno iskusite istinu o tome tko ste, više nema straha od života ili smrti.
Društvo i kultura govore nam tko smo, a istovremeno smo robovi dubljim nesvjesnim biološkim žudnjama i odbojama koje upravljaju našim odabirima. Ego-konstrukcija nije ništa više od poriva za ponavljanjem. To je jednostavno put kojim je energija nekada prošla i sklonost te energije da ponovno krene tim putem, bilo da je to pozitivno ili negativno za organizam.
Postoje beskrajne razine pamćenja ili uma, spirale unutar spirala. Kada se vaša svijest poistovijeti s ovim umom ili egovskom konstrukcijom, ona vas veže za društveno uvjetovanje, koje biste mogli nazvati matricom.
Postoje aspekti ega kojih možemo biti svjesni, ali nesvjesno, arhaično ožičenje, prastare egzistencijalne strahove su ono što zapravo pokreće cijelu mašineriju. Bezbrojni obrasci nastojanja da se doživi užitak i izbjegne bol sublimirani su u patološka ponašanja... naš rad... naše odnose... naša uvjerenja, same naše misli i naš cjelokupan način života. Poput stoke, većina ljudi živi i umire u pasivnom potčinjavanju, hraneći matricu svojim životima.
Živimo živote zaključane u uske obrasce. Živote često ispunjene velikom patnjom, i nikad nam ne padne na pamet da se zapravo možemo osloboditi. Moguće je otpustiti život koji smo naslijedili iz prošlosti, živjeti onaj koji čeka da se pojavi kroz unutarnji svijet. Svi smo rođeni u ovaj svijet s biološki uvjetovanim strukturama, ali bez samosvijesti. Često, kada pogledate u oči malom djetetu, nema ni traga ja, samo svjetlucava praznina. Osoba u koju odraste osoba je je maska koja se nosi preko svijesti.
Shakespeare je rekao: "Cijeli je svijet pozornica, a svi su ljudi i žene tek glumci". U probuđenom pojedincu svijest sija kroz osobnost, kroz masku. Kada ste budni, ne poistovjećujete se sa svojim likom. Ne vjerujete da ste maske koje nosite. Ali ni ne odustajete od igranja uloge.
Dvije tisuće četiristo godina nakon što je Platon napisao Državu, čovječanstvo se još uvijek probija iz Platonove špilje. Zapravo, možda smo više opčinjeni iluzijama nego ikad prije.
Platon je dao da Sokrat opiše skupinu ljudi koji su cijeli život živjeli okovani u pećini, okrenuti prema golom zidu. Sve što su mogli vidjeti bile su sjene koje su na zid projicirale stvari koje su prolazile ispred vatre iza njih. Ta lutkarska predstava postaje njihov svijet. Prema Sokratu, sjene su bile najbliže što su zatočenici ikada mogli doći stvarnosti. Čak i nakon što su saznali za vanjski svijet, nastavili su vjerovati da su sjene sve što postoji. Čak i da su sumnjali da postoji nešto više, nisu bili voljni napustiti ono što im je bilo poznato.
Današnja čovječanstvo nalikuje ljudima koji su vidjeli samo sjene na zidu špilje. Sjene su analogon našim mislima. Svijet mišljenja je jedini svijet koji poznajemo. Ali postoji i drugi svijet koji je izvan mišljenja. Izvan dualističkog uma. Jeste li spremni napustiti pećinu, napustiti sve što ste poznavali kako biste otkrili istinu o tome tko ste?
Kako bi doživio Samadhi, potrebno je usmjeriti pažnju od sjena, od misli, prema svjetlu. Kada se osoba navikla samo na tamu, mora se postupno priviknuti na svjetlo. Kao i aklimatizacija na bilo koju novu paradigmu, to zahtijeva vrijeme i trud, te spremnost istražiti novo, kao i odbaciti staro. Um se može usporediti s zamkama za svijest, labirintom ili zatvorom. Nije da si u zatvoru, ti si zatvor.
Zatvor je iluzija. Ako ste identificirani s iluzornim ja, onda spavate. Jednom kada postanete svjesni zatvora, ako se borite da izađete iz iluzije, onda se prema iluziji odnosite kao da je stvarna i još uvijek spavate, osim što se sada san pretvara u noćnu moru. Vječno ćeš ganjati sjene i bježati od njih. Samadhi je buđenje iz sna o odvojenom ja ili egotskoj konstrukciji. Samadhi je buđenje iz poistovjećenja s tamnicom koju nazivam 'ja'. Nikada zapravo ne možeš biti slobodan, jer kamo god pošao, tvoja je tamnica ondje.
Probuđenje ne znači riješiti se uma ili matrice, naprotiv; kada se ne poistovjećujete s njim, tada možete iskusiti igru života puno potpunije, uživajući u predstavi kakva jest, bez žudnje i straha. U drevnim učenjima to se nazivalo božanskom igrom Leile: igrom u dualnosti.
Ljudska svijest je kontinuum. Na jednom kraju, ljudi su identificirani sa svojim materijalnim ja. Na drugom kraju je Samadhi, prestanak ja. Svaki korak koji poduzmemo na kontinumu prema Samadhiju donosi manje patnje. Manje patnje ne znači da je život oslobođen boli. Samadhi je izvan dualnosti boli i užitka. To znači da je manje uma, manje otpora koji stvara ego prema onome što se odvija, a upravo taj otpor stvara patnju. Doživjeti Samadhi, čak i samo jednom, omogućuje vam da vidite što se nalazi na drugom kraju kontinua. Vidjeti da postoji nešto drugo osim materijalnog svijeta i sebičnog interesa. Kada u Samadhiju dođe do stvarnog prestanka strukture ja, nema egocentrične misli, nema ja, nema dualnosti, a ipak i dalje postoji osjećaj "ja jesam", annata ili odsutnost ja. U toj praznini zora je prajne ili mudrosti – spoznaja da je imanentno ja daleko izvan igre dualnosti, izvan cijelog kontinua.
Immanentno ja je bezvremensko, nepromjenjivo, uvijek sada. Prosvjetljenje je spajanje prapočetne spirale, vječno promjenjivog manifestiranog svijeta ili lotosa u kojem se vrijeme odvija, s vašim vječnim bićem. Vaša unutarnja struktura raste poput cvijeta koji se neprestano otvara dok se odvajate od ja, postajući živi most između svijeta vremena i bezvremenosti.
Samo spoznaja imanentnog ja tek je početak vlastitog puta. Većina ljudi morat će nebrojeno puta iskusiti i izgubiti Samadhi tijekom meditacije prije nego što ga budu mogli integrirati u druge aspekte života. Nije neuobičajeno imati duboke uvide u prirodu vlastitog bića tijekom meditacije ili samopouzdavanja, samo da biste se ponovno našli kako padate natrag u stare obrasce, zaboravljajući istinu o tome tko ste.
Shvatiti tu nepokretnost ili prazninu u svakom aspektu života, svakom aspektu vlastitog ja, znači postati praznina koja pleše kao sve stvari.
Nepokretnost nije nešto odvojeno od kretanja. Nije suprotno kretanju. U Samadhiju se nepokretnost prepoznaje kao identična kretanju, a oblik je identičan praznini. To je besmisleno za um jer je um nastanak dualnosti.
René Descartes, otac zapadne filozofije, poznat je po izreci "Mislim, dakle postojim". Nijedna druga fraza ne sažima jasnije pad civilizacije i potpunu identifikaciju sa sjenama na zidu špilje. Descartesova pogreška, kao i pogreška gotovo svih ljudi, bila je izjednačavanje temeljnog bića s mišlju.
Na početku svog najpoznatijeg traktata Descartes je napisao da se gotovo sve može dovesti u pitanje; može sumnjati u svoja čula, pa čak i u svoje misli. Slično tome, u Kalama sutri Buda je rekao da, kako bi se utvrdila istina, treba sumnjati u sve tradicije, spise, učenja i sav sadržaj vlastitog uma i čula. Oba su muškarca započela s velikim skepticizmom, ali razlika je u tome što je Descartes prestao istraživati na razini mišljenja, dok je Buddha išao dublje – probio se izvan najdubljih razina uma. Možda bi, da je Descartes otišao izvan svog misaonog uma, spoznao svoju pravu prirodu i zapadna bi svijest danas bila vrlo različita.
Umjesto toga, Descartes je opisao mogućnost zlog demona koji bi nas mogao držati pod velom iluzije. Descartes nije prepoznao tog zlog demona onakvim kakav jest. Kao u filmu Matrix, svi bismo mogli biti priključeni na neki složeni program koji nam hrani iluzorni svijet snova. U filmu su ljudi živjeli svoje živote u matrici, dok su na drugoj razini bili tek baterije koje su hranile svoje životne sile strojevima koji su koristili njihovu energiju za vlastite ciljeve.
Ljudi uvijek žele kriviti nešto izvan sebe za stanje svijeta ili za vlastitu nesreću. Bilo da je to osoba, određena skupina ili zemlja, religija ili neka vrsta kontrolirajućih Iluminata poput Descartesova zloga demona, ili osjetljive strojeve u Matriksu. Ironično,
demon kojeg je Descartes zamislio bila je upravo ona stvar po kojoj je definirao samoga sebe. Kada shvatite Samadhi, postaje jasno da postoji kontrolor, postoji stroj, i zli demon koji vam dan za danom iscrpljuje život. Taj stroj ste vi.
Vaša struktura ja sastoji se od mnogih malih uvjetovanih podprograma ili malih šefova. Jedan mali šef žudi za hranom, drugi za novcem, treći za statusom, položajem, moći, seksom, intimnošću. Još jedan želi svijest ili pažnju drugih. Žudnje su doslovno beskrajne i nikada se ne mogu zadovoljiti.
Trošimo mnogo vremena i energije na ukrašavanje naših zatvora, podlegajući pritiscima da poboljšamo naše maske i hranimo male šefove, čineći ih moćnijima. Poput ovisnika, što više pokušavamo zadovoljiti male šefove, to više žudimo. Put do slobode nije samopoboljšanje
ili nekako zadovoljavanje vlastitih ciljeva, već potpuno odustajanje od njih.
Neki se ljudi boje da će buđenje njihove istinske prirode značiti da će izgubiti svoju individualnost i uživanje u životu. Zapravo, istina je suprotna; jedinstvena individualizacija duše može se izraziti samo kada je uvjetovano ja prevladano.
Budući da većina nas ostaje uspavana u matrici, nikada ne saznamo što duša zapravo želi izraziti.
Put do Samadhija uključuje meditaciju, koja je istovremeno promatranje uvjetovanog ja – onoga što se mijenja – i spoznaja vaše istinske prirode – onoga što se ne mijenja. Kada dođete do svoje nepomične točke, izvora svoga bića, tada čekate daljnje upute bez ikakvog inzistiranja na tome kako se vaš vanjski svijet mora promijeniti. Neka se ne učini moja volja, nego viša volja.
Ako um samo pokušava promijeniti vanjski svijet kako bi se uskladio s nekom idejom o tome kakav bi put trebao biti, to je kao da pokušavate promijeniti sliku u ogledalu manipuliranjem odrazom. Da biste natjerali sliku u ogledalu da se nasmiješi, očito ne možete manipulirati odrazom, već morate spoznati ono 'vi' koje je autentični izvor odraza.
Kad spoznate autentično ja, to ne znači da se išta na vanjskoj razini nužno mora promijeniti. Ono što se mijenja jest svjesna, inteligentna, unutarnja energija ili prana koja se oslobađa od uvjetovanih obrazaca i postaje dostupna za usmjeravanje od strane duše. Svrhu duše možete spoznati tek kada ste u stanju promatrati uvjetovano ja i njegove beskrajne težnje te ih pustiti.
U grčkoj mitologiji govorilo se da su bogovi osudili Sisifa da za cijelu vječnost ponavlja besmisleni zadatak. Njegov je zadatak bio neprestano gurati stijenu uz planinu, samo da bi se ona opet kotrljala natrag. Francuski egzistencijalist i nobelovac Albert Camus vidio je situaciju Sizifa kao metaforu za čovječanstvo. Pitao je: "Kako možemo pronaći smisao u ovom apsurdnom postojanju?".
Kao ljudi, neprestano se mučimo, gradeći za sutra koje nikada ne dolazi, a zatim umiremo. Ako istinski shvatimo tu istinu, ili ćemo poludjeti ako smo poistovjećeni sa svojim egocentričnim osobnostima, ili ćemo se probuditi i osloboditi. Nikada ne možemo uspjeti u vanjskoj borbi jer je ona samo odraz našeg unutarnjeg svijeta. Kozmička šala, apsurdnost situacije, postaje jasna kada dođe do potpunog i apsolutnog neuspjeha ega da se probudi kroz svoje uzaludne nastoje.
U zenu postoji izreka: "Prije prosvjetljenja sići drva, nositi vodu. Nakon prosvjetljenja sići drva, nositi vodu". Prije prosvjetljenja treba kotrljati loptu uzbrdo, nakon prosvjetljenja također treba kotrljati loptu uzbrdo. Što se promijenilo? Unutarnji otpor prema onome što jest. Borba je odbačena, ili bolje rečeno, shvaćeno je da je onaj koji se bori iluzoran. Individualna volja ili individualni um i božanska volja, ili viši um, usklađeni su.
Samadhi je u konačnici odustajanje od svakog unutarnjeg otpora – prema svim promjenjivim pojavama, bez iznimke. Onaj tko je u stanju ostvariti unutarnji mir, bez obzira na okolnosti, postigao je istinski Samadhi. Odustajete od otpora ne zato što odobravate ovo ili ono, već kako vaša unutarnja sloboda ne bi ovisila o vanjskim stvarima.
Važno je napomenuti da kada prihvatimo stvarnost onakvom kakva jest, to ne znači nužno da prestajemo djelovati u svijetu ili da postajemo pacifisti koji meditiraju. Zapravo, može biti i obrnuto; kada smo slobodni djelovati, a da nas ne pokreću nesvjesni motivi, tada je moguće djelovati u skladu s Taoom, s punom snagom naše unutarnje energije iza nas.
Mnogi će tvrditi da trebamo jače boriti se protiv svojih percipiranih neprijatelja kako bismo promijenili svijet i donijeli mir. Borba za mir je poput vikanja za tišinu; time se samo stvara više onoga što ne želite. Danas se vodi rat protiv svega: rat protiv terora, rat protiv bolesti, rat protiv gladi. Svaki je rat zapravo rat protiv nas samih.
Borba je dio kolektivne zablude. Kažemo da želimo mir, ali i dalje biramo vođe koji vode ratove. Lagali bismo sami sebe govoreći da smo za ljudska prava, ali i dalje kupujemo proizvode proizvedene u izrabljivačkim pogonima. Kažemo da želimo čist zrak, ali i dalje zagađujemo. Želimo da nas znanost izliječi od raka, ali nećemo promijeniti svoje samouništavajuće, uvriježene navike zbog kojih smo skloniji bolesti. Varamo se misleći da promičemo bolji život. Ne želimo vidjeti svoje skrivene dijelove koji odobravaju patnju i smrt.
Vjerovanje da možemo pobijediti rat protiv raka, gladi, terora ili bilo kojeg neprijatelja kojeg su stvorile naše vlastite misli i ponašanje zapravo nam omogućuje da nastavimo varati sami sebe kako ne moramo mijenjati način na koji djelujemo na ovoj planeti.
Unutarnji svijet je mjesto gdje revolucija mora prvo započeti. Tek kada budemo mogli izravno osjetiti spiralni život u sebi, vanjski će se svijet uskladiti s Taoom. Do tada, sve što činimo samo će dodati kaosu koji je um već stvorio.
Rat i mir nastaju zajedno u beskrajnom plesu; oni su jedan kontinuitet. Jedna polovica ne može postojati bez druge. Kao što svjetlost ne može postojati bez tame, a gore ne može postojati bez dolje. Čini se da svijet želi svjetlost bez tame, punoću bez praznine, sreću bez tuge. Što se um više uključuje, to svijet postaje sve fragmentiraniji. Svako rješenje koje proizlazi iz egoskog uma vođeno je idejom
da postoji problem, a rješenje postaje još veći problem od onoga što je pokušavalo riješiti. Ono čemu se opirete, ustraje.
Ljudska domišljatost stvara nove antibiotike samo da bi otkrila kako priroda postaje sve lukavija kako bakterije jačaju. Unatoč našim najboljim naporima u neprestanoj borbi, prevalencija raka zapravo se povećava, broj gladnih ljudi u svijetu stalno raste, broj terorističkih napada diljem svijeta nastavlja rasti.
U čemu je problem s našim pristupom? Poput čarobnjakovog šegrta iz Goetheove pjesme, uhvatili smo se u posjed velike moći, ali nemamo mudrost da je upotrijebimo. Problem je u tome što ne razumijemo alat koji koristimo. Ne razumijemo ljudski um i njegovu pravu ulogu i svrhu.
Kriza je rođena iz ograničenog, uvjetovanog načina na koji razmišljamo, osjećamo i doživljavamo život. Naš racionalizam oduzeo nam je sposobnost prepoznavanja i doživljavanja mudrosti mnogih drevnih kultura. Naše egosko razmišljanje oduzelo nam je sposobnost osjećanja dubine i duboke svetosti života, njegove svjetlosti te ostvarivanja potpuno drugačijih razina svijesti, koje su sada gotovo izgubljene za čovječanstvo. U drevnoegipatskoj tradiciji, Neteri su bili arhetipski oblici čije su karakteristike mogli utjeloviti oni koji su pročistili svoja fizička i duhovna tijela na takav način da su bila dostojna za viša stanja svijesti. Izvorni Neter, ili božanski princip te mudrosti, bio je poznat kao Thoth ili Tehuti. Često je prikazivan kao pisar s ptičjom glavom ili glavom ibisa i predstavljao je podrijetlo svega znanja i mudrosti. Thoth se može opisati kao kozmički princip razmišljanja ili misli. Toth nam je dao jezik, koncepte, pismo, matematiku i sve umjetnosti i manifestacije uma. Samo su oni koji su prošli posebnu obuku smjeli pristupiti Tothovom svetom znanju.
Knjiga Thotha nije fizička knjiga, već je mudrost akashičke ili eterične ravni. Predaja kaže da je Thothovo znanje duboko skriveno na tajnom mjestu unutar svakog ljudskog bića i da ga je štitio zlatni zmaj. Arhetipski ili vječni mit o zmiji ili zmaju koji čuva blago prožima mnoge kulture i nazivan je imenima kao što su kundalini šakti, chi, sveti duh i unutarnja energija. Zlatni zmija je egoična konstrukcija koja je vezana za unutarnje energije i dok se njome ne ovlada i ne svlada je, duša nikada neće moći postići istinsku mudrost. Govorilo se da knjiga Thotha donosi samo patnju svakom pojedincu koji je pročita, iako bi otkrio tajne samih bogova i sve što je skriveno među zvijezdama. Ono što se mora razumjeti jest da je knjiga donosila patnju svakom pojedincu koji ju je čitao, svakom egu koji je pokušao njome upravljati. U egipatskoj tradiciji buđena svijest bila je predstavljena Ozirom.
Bez te probuđene svijesti, svako znanje ili razumijevanje stečeno ograničenim ja bilo bi opasno, odvojeno od višeg znanja. Oko Horusa moralo je biti otvoreno. Ezoterično značenje koje ovdje nalazimo slično je poznatijoj priči o "padu" u Edenskom vrtu. Knjiga Thotha paralelan je Knjizi znanja o dobru i zlu čije su plodove Adam i Eva bili napastovani pojesti. Čovječanstvo je, naravno, već pojelo zabranjeno voće, već otvorilo knjigu Thotha i izbačeno je iz vrta. Zmija je metafora za prapočetnu spiralu koja se proteže od mikrokosmosa do makrokosmosa. Danas zmija živi u vama. To je egoski um izražen kao manifestirani svijet. Nikada prije nismo imali pristup tolikom znanju. Duboko smo zaronili u materijalni svijet, čak smo pronašli i takozvanu Božju česticu, ali nikada nismo bili ograničeniji, neznajućiji o tome tko smo, kako živjeti, i ne razumijemo mehanizam pomoću kojeg stvaramo patnju.
Naše je razmišljanje stvorilo svijet kakav je sada. Kad god nešto označimo kao dobro ili loše, ili u umu stvorimo prednost, to je zbog nastanka egotskih struktura ili osobnih interesa. Rješenje nije boriti se za mir ili osvajati prirodu, već jednostavno prepoznati istinu; da samo postojanje egotske strukture stvara dualnost, podjelu između sebe i drugoga, mog i tvog, čovjeka i prirode, unutarnjeg i vanjskog. Ego je nasilje; zahtijeva barijeru, granicu prema drugome kako bi postojao.
Bez ega nema rata protiv ničega. Nema oholosti, nema prekomjerne težnje za profitom. Ove vanjske krize u našem svijetu odražavaju ozbiljne unutarnje krize; ne znamo tko smo. Potpuno smo poistovjećeni sa svojim egotskim identitetima, proždirani strahovima i odvojeni od svoje istinske prirode.
Rase, religije, države, političke pripadnosti, bilo koja skupina kojoj pripadamo, sve jačaju naše egotske identitete. Gotovo svaka skupina koja danas postoji na planetu želi tvrditi da je njezina perspektiva istinita i ispravna, kao što to činimo i na individualnoj razini. Proglašavajući istinu svojom, skupina održava vlastito postojanje na isti način na koji se ego ili struktura ja definiraju u odnosu na druge.
Sada, više nego ikad, različite stvarnosti i polarizirani sustavi vjerovanja koegzistiraju na Zemlji. Moguće je da različiti ljudi doživljavaju potpuno različite misli i emocionalne reakcije na potpuno isti vanjski fenomen. Na isti način, samsara i nirvana, raj i pakao, dvije su različite dimenzije koje zauzimaju isti svijet. Događaj koji se jednoj osobi može činiti apokaliptičnim, drugi bi ga mogla smatrati blagoslovom. Stoga postaje očito da vaše vanjske okolnosti ne moraju na bilo koji poseban način utjecati na vaš unutarnji svijet. Ostvariti Samadhi znači postati samopokretan kotač, postati autonoman, svemir za sebe. Vaše iskustvo života ne ovisi o promjenjivim pojavama.
Može se povući analogija s Metatronovim kubusom. Metatron se spominje u raznim starim kršćanskim, islamskim i židovskim tekstovima te je arhetipski povezan s egipatskim Neter Thothom, kao i s Hermesom Trismegistom iz Grčke. Metatron je usko povezan s tetragrammatonom. Tetragrammaton je temeljni geometrijski uzorak, predložak ili prapodrijetna emanacija fizičke stvarnosti, koji se naziva riječ Božja ili Logos. Ovdje vidimo dvodimenzionalnu prikaz figuru, ali ako je pogledate na određeni način, vidite trodimenzionalni kocku. Kada vidite kocku, ništa se nije promijenilo u figuri, ali je vaš um dodao novu dimenziju vašem vidu.
Dimenzionalnost ili nečija perspektiva jednostavno je stvar navikavanja na novi način opažanja svijeta. Po ostvarenju Samadhija postajemo slobodni od perspektive, ili slobodni stvarati nove perspektive, jer nema ja koje je uloženo u ili vezano za određeno gledište.
Najveći umovi u ljudskoj povijesti često su ukazivali na razine mišljenja izvan ograničene strukture ja. Einstein je rekao: "Prava mjera čovjeka određena je prvenstveno mjerom i smislom u kojima je postigao oslobođenje od sebe samoga."
Dakle, nije da su razmišljanje i postojanje ja loši; razmišljanje je divan alat kada je um u službi srca. U Vedanti se kaže da je um dobar sluga, ali loš gospodar.
Ego neprestano filtrira stvarnost kroz jezik i etikete te neprestano sudi, preferirajući jednu stvar nad drugom. Kada su um i osjetila vaši gospodar, stvorit će beskrajnu patnju, beskrajnu žudnju i odbojnost, zaključavajući nas u matricu razmišljanja. Ako želite ostvariti Samadhi, ne osuđujte svoje misli kao dobre ili loše, već otkrijte tko ste prije misli, prije osjetila. Kada se sve etikete odbace, tada je moguće vidjeti stvari onakvima kakve jesu. U trenutku kada djetetu kažu što je ptica, ako povjeruje u ono što mu je rečeno, onda pticu nikada više ne vidi. Ono vidi samo svoje misli.
Većina ljudi misli da su slobodni, svjesni i budni. Ako vjerujete da ste već budni, zašto biste se onda upuštali u težak posao da biste postigli ono za što vjerujete da već imate? Prije nego što je moguće probuditi se, potrebno je prihvatiti da spavate i da živite u matrici.
Iskreno preispitaj svoj život, bez laganja samome sebi. Možeš li zaustaviti svoje robotizirane, ponavljajuće životne obrasce ako to želiš? Možeš li prestati tražiti užitak i izbjegavati bol, jesi li ovisan o određenoj hrani, aktivnostima, razonodama? Stalno li sudite, krivite i kritizirate sebe i druge? Traži li vaš um neprestano podražaje ili ste potpuno ispunjeni samo u tišini? Reagirate li na to što ljudi misle o vama? Tražite li odobravanje, pozitivno ohrabrenje? Sabotirate li na neki način situacije u svom životu?
Većina ljudi doživljavat će svoj život jednako danas kao i sutra, za godinu dana i za deset godina. Kada počnete promatrati svoju robotsku prirodu, postajete budniji. Počinjete prepoznavati dubinu problema. Potpuno ste i posve zaspali, izgubljeni u snu. Poput stanovnika Platonove špilje, većina onih koji čuju ovu istinu neće biti voljna ili sposobna promijeniti svoje živote jer su vezani za svoje poznate obrasce.
Pružamo velike napore da opravdamo svoje obrasce, zakopavamo glavu u pijesak umjesto da se suočimo s istinom. Želimo svoje spasitelje, ali nismo spremni sami se popeti na križ. Što ste spremni platiti da biste bili slobodni? Shvatite da ako promijenite svoj unutarnji svijet, morate biti spremni promijeniti i vanjski život. Vaša stara struktura i vaš stari identitet moraju postati mrtvo tlo iz kojeg izrasta novi rast.
Prvi korak prema buđenju je shvatiti da smo poistovjećeni s matricom ljudskog uma, s maskom. Nešto u nama mora čuti tu istinu i biti probuđeno iz svog sna. Postoji dio tebe, nešto bezvremensko, što je oduvijek znalo istinu. Matrica uma nas odvlači, zabavlja nas, tjera nas da beskonačno djelujemo, konzumiramo, hvatamo, u ciklusu žudnje i odbojnosti s neprestano mijenjajućim oblicima, sprječavajući nas da procvjeta naša svijest, od našeg evolucijskog rođenog prava koje je Samadhi.
Patološko razmišljanje ono je što se smatra normalnim životom. Vaša božanska suština postala je porobljena, poistovjećena sa strukturom ograničenog ja. Velika mudrost, istina o tome tko ste, zakopana je duboko u vašoj biti. J. Krishnamurti je rekao: "Nije mjerilo nečijeg zdravlja dobro se prilagoditi duboko bolesnom društvu." Identifikacija s egom je bolest, a Samadhi je lijek.